Amoris Laetitia je plod dužeg sinodalnog procesa o obitelji koji je započeo 2014. te već poznat primjer “neakademskog pastorala” pape Franje. Riječ je o dokumentu sastavljenom od 52 500 riječi na 264 stranice, koji je sadržajno podijeljen na devet poglavlja.
Ako već postoji ključ tumačenja ovog dokumenta, onda ga trebamo tražiti odmah na početku uvoda u Franjinim riječima: “Želim naglasiti da se ne moraju sve naše rasprave o doktrinalnim, moralnim i pastoralnim pitanjima rješavati intervencijama Učiteljstva. Jedinstvo učenja i prakse je zasigurno potrebno u Crkvi, ali to ne sprječava različita tumačenja nekih aspekata crkvenog nauka ili pastoralnog rada koji proizlazi iz svega toga.” No nije zgorega naglasiti da je Amoris Laetitia pažljivo sastavljen dokument koji ni jednom (liberali) ni drugom (konzervativci) utjecajnom crkvenom krugu neće dati razlog za slavlje. Papa Franjo je uputio jednu pobudnicu koja predstavlja njegov prvi pokušaj demonstriranja kako bi zapravo episkopalna kolegijalnost Drugog vatikanskog sabora trebala funkcionirati. Iz samog sadržaja je očito da je Franjo uvažio većinu izazova i pitanja otvorenih na sinodalnim raspravama.
Tri prepoznatljiva načina pisanja karakteriziraju Amoris Laetitia: prvi se odnosi na Franjin već poznati pristup kojim on zapravo pokazuje u kojem smjeru želi voditi Crkvu. Čini se da se drugim načinom pisanja pokušava napraviti kompromis između već spomenutih crkveno-teoloških pravaca koji su se iskristalizirali tijekom sinodalnih debata. Treći se pak način dotiče roda (gender), muževnosti i ženstvenosti te edukacije unutar obitelji. Zanimljivo je spomenuti da je upravo ovaj treći način pisanja najslabiji dio dokumenta, jer ostavlja dojam nedovršenosti.
U prvom načinu pisanju očita je Franjina potreba za povratkom u stvarnost: “Potrebna nam je zdrava doza samokritičnosti” (36), gdje naglašava da se prečesto i vjerojatno nesvjesno previše naglašava prokreacijska dimenzija braka i obitelji, zahvaljujući kojoj sve ostale obiteljske dimenzije padaju u drugi plan. Što se tiče drugog načina pisanja i pokušaja stvaranja kompromisa između Učiteljstva i pastoralne osjetljivosti, Franjo u trećem poglavlju citira Humanae Vitae, ali ne naglašava kontroverznu kontracepciju (68 i 82), dok pak u šestom poglavlju naglašava ulogu savjesti. Zanimljivo je spomenuti da ovdje nema govora o homoseksualnosti, osim u paragrafima 250 i 251, gdje se poziva na uvažavanje dostojanstva svake ljudske osobe, neovisno o njenoj seksualnoj orijentaciji. No već u idućem retku, Franjo kritizira istospolni brak. Ovo je jedan očit primjer, kako zapravo Franjo pokušava pomiriti dvije na prvi pogled suprotstavljene struje u Crkvi. Treći način pisanja ostavlja dojam nedorečenosti i nedovršenosti. Iz njega vrijedi izdvojiti zahtjev za promjenom ili ipak izbjegavanjem korištenja negativne i osuđujuće retorike, s naglaskom na formulaciju “živjeti u grijehu”.
Ukratko, Amoris Laetitia će vjerojatno ispuniti očekivanja svih onih koji očekuju promjene u pastoralnom djelovanju, pogotovo ka
d je riječ o odnosu prema razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima, dok će istovremeno razočarati sve one koji su pomalo naivno očekivali radikalni zaokret u crkvenom učenju. Franjo je prepustio odgovore na neka otvorena pitanja ili mjesnim pastirima ili glasu savjesti svake osobe pojedinačno što bi kasnije, ukoliko se “ne otvore srca”, moglo dovesti do nekih novih konflikata. Iako Franjo ponovnim uključivanjem “isključenih” u zajedništvo Crkve prkosi tradicionalističkoj manjini, manje je pozoran na pitanja roda i edukacije. No ovdje vjerojatno plaćamo cijenu dugogodišnjeg otuđenja Učiteljstva od prave teologije. Bilo kako bilo, Franji se mora priznati uspjeh nadilaženja ponora između Učiteljstva i pastoralne stvarnosti. No rascjep između Učiteljstva i teologije još uvijek ostaje širok i otvoren.
Franjo ovim dokumentom još jednom utvrđuje smjer svog pontifikata koji teži ideološki rasterećenom Učiteljstvu i Crkvi milosrđa, koja nije isključiva nego koja prihvaća i poziva sve ljude. Jedan od najvažnijih izvora za Amoris Laetitia je Franjin govor na završetku Sinode 2015: “Završetak sinode ukazuje na to da je Crkva zapravo Crkva siromašnih u duhu i grešnika koji su u potrazi za oproštenjem; Crkva ne samo pravednih i svetih, nego također pravednih i svetih, kada se osjećaju siromašnima i grješnima. Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake ‘konspirativne hermeneutike’ i ‘zatvorenih vidika’, radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene rđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću. Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novosti, protivno onima koji bi ga htjeli ‘okameniti’ (‘indoktrinirati’) u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih. Otkrita su i ‘zatvorena srca’ koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji (305).”
Franjo je ovim dokumentom pogodio duh vremena. Sad samo preostaje vidjeti kako će ove njegove riječi iz Amoris Laetitia biti prihvaćene među teolozima, vjernicima te na poseban način biskupima, o kojima sad puno toga ovisi.
No jedno je sigurno: nešto se događa.
Povezani tekst:
Što papa Franjo poručuje sa svojom “Amoris Laetitia”?