Bilo je to 13. rujna 2014. godine.
Sjedeći u kombiju, promatrao sam kako se krajolik topi u retrovizoru, dok su dva kofera i dva paketa knjiga bila moja jedina pratnja. Cesta iza mene bila je poput razvučene niti, sve tanja, sve dalje od mjesta koje sam zvao domom. Nisam znao što me čeka. Išao sam prema nepoznatom, noseći sa sobom jedino težinu prošlosti, osjećaj poraza koji nisam mogao imenovati. Mostar je ostao iza mene, ali nisam bio siguran da sam ga uistinu napustio.
Nekoliko dana prije odlaska, na jednoj od posljednjih kava u Mostaru, sjedio sam s I. V. Tiho smo razgovarali o svemu što dolazi, ali mene je iznutra grebala neizvjesnost. Stipendija me čekala od 1. listopada, ali do tada nisam imao novca. Preponosan da bih ikoga tražio za pomoć, potajno sam razmišljao kako preživjeti do kraja mjeseca. Tada, u trenutku kad sam najmanje očekivao, I. V. mi je, gotovo neprimjetno, ispod maske za mobitel gurnuo ljubičastu novčanicu. U prvi tren nisam ni shvatio što se dogodilo. Nikad prije nisam vidio novčanicu od 500 eura. Kad sam shvatio, osjetio sam nešto puno veće od zahvalnosti – strahopoštovanje. Ne pred 500 eura, nego pred njegovom gestom. Taj novac nikada nisam načeo. Vjerojatno iz strahopoštovanja. Novčanica je ostala kao simbol providnosti, podsjetnik na ono što dolazi kad to najmanje očekujemo.
Nakon bučnog Mostara, Graz me dočekao u tišini. Soba u koju sam ušao bila je prazna, hladna, kao da nikada prije nije ugostila nikoga. Zidovi su bili bijeli, bezlični, kao netko tko izbjegava razgovor. Nije bilo jastuka, ni deke, ničega što bi me omekšalo i ugrijalo u tom trenutku. Praznina sobe bila je odraz praznine koju sam nosio u sebi – golemi prostor bez smisla i topline. Sjedio sam na podu i shvatio da ne nosim samo kofere i knjige, nego i težinu svega što sam pokušavao ostaviti iza sebe.
Tjedni su prolazili, a ja sam lutao ulicama grada. Prolazio sam kroz njega kao sjena, nevidljiv, neprimjetan. Lica ljudi prolazila su pored mene, prazna kao i zidovi sobe u kojoj sam živio. Grad me nije primjećivao, a ni ja njega. Bio sam stranac u nepoznatom prostoru, pokušavajući se prilagoditi ritmu koji nisam osjećao. Osjećaj neuklopljenosti bio je sveprisutan, kao disonantna nota koja ne pronalazi svoje mjesto u melodiji.
Ali onda, polako, gotovo neprimjetno, grad je počeo otkrivati svoju tišinu. Nije to bila nepristupačna hladnoća, nego neka vrsta poziva na mir. Ulicama više nisam lutao izgubljen, već sam počeo nalaziti tragove sebe. Kao da su mi asfalt, zgrade i nepoznati prolaznici vraćali fragmente mog identiteta. Postupno, ono što je bilo strano počelo je dobivati oblik. Grad nije mijenjao sebe – mijenjao je mene.
Sada, deset godina kasnije, stojim u sobi udaljenoj 300 metara od studentskog doma u koji sam 13. rujna 2014. zakoračio. Zidovi su sada ispunjeni značenjem koje nije vidljivo oku, ali ja ga osjećam u svakom kutu. Nema više one hladne tišine; sada u njoj pronalazim smirenost. Grad me preoblikovao, dio po dio, poput kipara koji polako skida slojeve kamena kako bi otkrio oblik ispod. Nisam više onaj koji je stigao ovdje prije deset godina, ali u meni je još uvijek prisutna ona početna praznina, samo sada ispunjena nečim dubljim.
Povratak. Ta riječ sada nosi drugačije značenje. Nije to povratak na staro, niti bijeg. To je završetak ciklusa, zatvaranje kruga. Odlazak je bio neizbježan, nužan da bih se sastavio, ali sada, povratak je završetak tog putovanja. Grad mi je dao prostor da rastem, da pronađem dijelove sebe koje nisam znao da sam izgubio. Sada znam – nema povratka na staro. Povratak je uvijek naprijed, nikada unazad. Kad sam tog 13. rujna 2014. napustio Mostar, nisam nosio samo dva kofera i dva paketa knjiga. Nosio sam težinu odluke, prazninu u prsima i nadu da će negdje postojati mjesto koje će ispuniti taj prostor u meni. Graz mi je dao tišinu, ali ne onu koja guši – tišinu koja liječi. Sada, nakon deset godina, osjećam mir. Povratak nije nostalgija; to je priznanje da je putovanje završeno.
A ljubičasta novčanica? Ona je bila i ostala simbol početka, ali i simbol onoga što je stvarno važno – dobrote koja ne smije ostati zaboravljena. Predana je dalje, poput baklje, nekome kome je bila jednako potrebna kao meni onda. Jer neki krugovi ne završavaju – oni se samo prenose dalje.
Graz, 13. rujna 2024.