Postoje neke stvari koje bih ovdje želio naglasiti.

Zašto i čemu ovaj blog?

Svi su mediji ovisni i njihov “neutralni” stav ovisi o onima koji ih sponzoriraju i plaćaju. Budući da živimo u ideološki zatrovanom i podijeljenom društvu, ne želim pisati za domaće portale i novine.  Dominantna je fraza: “Ako nisi s nama, onda si protiv nas.” Ne sviđa mi se to. Ne želim ni u kakav tabor, jer svrstavanje u korist jednih i automatski biti protiv onih drugih nije kršćanski stav, nego govor prizemnosti. Želim ostati svoj i neovisan.

Prvu svoju kolumnu sam napisao za Poskok. Bilo je to na porti franjevačkog samostana u Zagrebu, jednog neobično kišnog dana u inače vrućem kolovozu, davno minule 2006. U strahu od nekoga i nečega, a najviše od sebe sama, pisao sam pod pseudonimom. Kao Ivan Orleanski. Tada je Poskok zaista bio jedna od rijetkih svijetlih točki u hercegovačkom mraku i predstavljao je rijetki skup hercegovačke kritičke misli koja je bila otpor jednoumlju. Ivan Orleanski kao moj pseudonim pa čak i alter-ego, nastao je iz potrebe iako sam ga često nesvjesno doživljavao kao nekakva borca sa specifičnom i samo njemu svojstvenom misijom. Šta’š…
Za djecu je sve igra, a u čovjeku je uvijek prisutna ona djetinja crta.

Pod mojim je perom osvanulo puno što manje-više pametnih, što nebuloznih rečenica. Bavio sam se vladajućom nomenklaturom, društvenom hipokrizijom i primitivizmom koji više nije iznimka nego pravilo. Zanimljivo je da se, osim mene samog, malo toga u društvu promijenilo. Ne pretendirajući na isključivu ispravnost mojeg gledišta, još manje na to da je to sud ili konačno rješenje – uvijek sam samo iznosio svoj stav.

Što se pisanja tiče, jedno sam se vrijeme skroz bio odviknuo ove dobre “ovisnosti”. U jednom trenutku mi nije bilo drago što te svaki anonimus, bez ikakva pokrića, može pljunuti kad god poželi i što svaka osoba opterećena duha pomisli da si Makarska rivijera da se na tebi, skoro pa džabe može odmarati. Vidio sam da tako ne ide. Pisanje se može protumačiti kao neka vrsta kronične bolesti u kojoj se napadaji događaju povremeno i u nepravilnim razmacima.  Pišem kad mi je to potrebno, baš kao što astmatičar uzima lijek u trenucima unutarnje potrebe. I namjeravam nastaviti pisati.

Uncopyright

Sve što ovdje čitate – nezaštićeno je. Sve što je ovdje zapisano, slobodno je koristiti.

Ako misliš koristiti nešto s ovog bloga, ne bih imao ništa protiv da me spomeneš. No ako ne želiš, nije ništa strašno. Sve je stvar izbora, pa tako i to. Slobodni ste činiti s ovim što god želite. I sam Isus kaže: “Besplatno primiste, besplatno dajte.” (Mt 10, 8b) Odakle onda meni pravo blokirati nešto?

Već sam imao par slučajeva kad su neki ljudi uzimali moje misli i bez vlastita promišljanja i razrade, reproducirali ih kao svoje. To je stvaralo nekakav čudan feeling. I kod mene i (vjerojatno) kod njih. Mislim da nema potrebe za bilo kakvim negativnim osjećajima. Potrebno je ljude osloboditi pritiska. Budući da se ne može ukrasti ono što je darovano,  sve što pišem, rado poklanjam. Ja to zovem dijeljenjem, doprinosom etc. Rasterećeniji sam u startu.

Preuzmi moju misao, uljepšaj je, nadogradi i proširi dalje – to je fantastična stvar. Na taj način širimo nešto pozitivno i gradimo bolju kolektivnu svijest.