Bosna i Hercegovina je zemlja siromaštva. To sada više nije ni stvar osobnih dojmova i pogleda, već krute statistike i rezultat ekonomskih činjenica. To nije samo posljedica visoke vanjske zaduženosti, koja se još uvijek povećava, nego i katastrofalno lošeg gospodarenja državnom imovinom, koja se je istopila, rasula, rasprodala i nestala. Subjektivni dojam kaže da je Bosna i Hercegovina većinska zemlja uhljeba i ratnih kvazi-heroja i profitera. Zašto je onda teško razumjeti da iz takve zemlje iseljavaju masovno ne samo mladi ljudi nego i cijele obitelji?

Reakcije na odlazak ljudi su podijeljene: jedni su svjesni ozbiljnosti situacije. Drugi odbijaju prihvatiti i priznati činjenicu da je, metaforički rečeno, car gol već neko vrijeme. Treći idu čak korak naprijed (ili nazad?) i napadaju one koji žele otići ili pak one koji su već otišli.

Iseljavanje mladih ljudi nije neka novost. No, odgovorni za stanje u državi i društvu bi se konačno trebali suočiti s pravim problemima, a ne vječito bježati od odgovornosti, za koju su nevjerojatno dobro plaćeni. Na njihovim sjednicama i u njihovim javnim istupima dominiraju teme iz prošlosti oko kojih nema konsenzusa te se stalno vraćaju umjetni problemi kako bi se na taj način za ekonomske neuspjehe mogli optužiti oni koji ih navodno nacionalno ugrožavaju. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini već par godina ima “pravu hrvatsku vlast”, koja, usput rečeno, ništa nije napravila, osim što je omogućila da u hrvatskim državnim tvrtkama stožerni Hrvati zamijene one platformaške Hrvate. I kakve je koristi od svega toga imao običan narod? Ama baš nikakve. No, zanimljivo je da su za pojedince opet krivi ne oni koji su stvorili kaos, nego oni koji su napustili taj kaos.

Tako npr. jedan nepotpisani autor u jednom hercegovačkom crkvenom mediju (op. ne pada mi napamet takve gluposti reklamirati) piše:

“Nismo sigurni da su svi koji odlaze iz RH i iz BiH ugroženi. Čini se da u svemu tome ima i pomodarstva. “Idem u potrazi za nečim boljim.” A što je to bolje? – veliko je pitanje. Govori se kako je otišlo na tisuće liječnika. Nitko ne će reći koliko je od njih ovdje bilo bez posla? Vjerojatno su svi bili zaposleni i imali relativno dobre plaće. Ali, očito su vođeni logikom: Što ću ovdje raditi za 12 tisuća kuna kada tamo negdje mogu dobiti 20 tisuća! Vođeni logikom da trebamo ići tamo gdje su veće plaće, ne ćemo dospjeti nikamo, doći ćemo jednoga dana na peron s kojega vlakovi ne voze.”

Ovakvu ili sličnu patetiku zbog iseljavanja mladih ljudi već je postalo mučno čitati. Budući da huškačku kampanju predvode neki pojedinačni crkveni mediji te neslužbeni politički “(o)glasnici”, potrebno je iznijeti i drugačiju priču.

Nemojte gajiti iluzije da vani teku med i mlijeko, ali barem ćete dobiti ono što ste zaslužili. Ukoliko dobijete radno mjesto u Njemačkoj, Švicarskoj ili Austriji, zaboravite da će vas netko zlostavljati ili iskorištavati ili prisiljavati da radite na crno. Ovdje se ljudi poštuju. Imaju pravo na odmor te na trinaestu i četrnaestu plaću. No, to ne pada s neba samo od sebe. Ako ne znaš njemački jezik ili ako nemaš obitelj, onda nemoj ni dolaziti, jer kako si došao, tako ćeš se najvjerojatnije i vratiti. I onda ćeš pričati kako je u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj jako skupo, kako te netko pokrao ili kako se ne može uspjeti. Ako nisi naučio jezik države u koju si došao, onda naravno nećeš ni uspjeti. Ausländer bez znanja stranog jezika i bez ikakva zanimanja je apsolutno beskoristan. Ako si profesionalac s iskustvom u bilo kojem poslu i(li) ako poznaješ jezik – čeka te skoro pa raj na zemlji. Da, i u germanskom svijetu se trebaš jako dobro pomučiti, ali te barem na kraju mjeseca čeka zaslužena nagrada. Uostalom, u Bosni i Hercegovini postoji veliki postotak onih koji se svakodnevno muče i opet ne uspijevaju naplatiti svoj trud, muku i znoj. Ovo, naravno, ne vrijedi za većinu političkih uhljeba iz Elektroprivrede, Aluminija, Eroneta i ostalih hrvatskih inkubatora za uhljebljivanje onih koji su to na bilo koji način “zaslužili”.

U BiH se već duže vrijeme raspravlja o nužnosti reorganizacije države. Čak i pod prijetnjom rata. Da, to su baš krucijalna pitanja. I to samo za one koji rade ili žive od institucija dotične države. Što izravno, što neizravno. Ukoliko se ovako nastavi, za par godina će biti samo jedno pitanje: hoće li se kvalitetni mladi ljudi iseljavati iz Trećeg entiteta ili pak iz Federacije BiH?

Naivno parafrazirati Šantića i tvrditi kako nam je dobro, kako tuđe Sunce ne grije kao “ovo ovdje” i kako svega toga uopće nismo svjesni te istovremeno sotonizirati Zapad i sve one koji su tamo pronašli svoj spas – neozbiljno je, neodgovorno i daleko od naše stvarnosti.

Smatram da ljudima treba ostaviti da sami izaberu što žele, a ne raditi pompu oko toga. Pravo je svakog pojedinca da traži najbolje rješenje za sebe. Nisu bolji ni oni koji odlaze niti oni koji ostaju. Postoje ljudi avanturisti koji vole lutati, upoznavati nove zemlje i kulture i to je njihov način života. S druge strane su ljudi koji odlaze, jer ne mogu riješiti svoje egzistencijalne probleme, makar možda i ne bi htjeli živjeti na nekom drugom mjestu. No, ako se 80 000 mladih ljudi iseli iz BiH, onda je riječ o borbi za preživljavanje, a ne o obijesnom hiru nekolicine avanturista. Uostalom, ako je vani toliko loše, onda će se vratiti u domovinu i uživati u blagodatima sunca i prirodnih ljepota. No, bojim se i komentirati  budućnost države s demografskim minusom i propalim mirovinskim fondom, jer, kad promotrimo sve u tom svjetlu, onda svaka druga politička ili društvena rasprava gubi težinu i smisao.

Pojedinci upiru prstom u one koji su već otišli, jer nemaju muda prokazati one zbog kojih mladi svakodnevno (!) odlaze.  Kad političari budu radili svoj posao i stvarali uvjete za investicije i nova radna mjesta, onda će se sasvim sigurno i demografska slika poboljšati.

Poznati hrvatski alkoholičar Mladen Grdović je u svom prijašnjem životu uspješno tvrdio da “nije u šoldima sve”. Istina, nije. Ali zato jest u boljem standardu, boljem zdravstvu i općenito zdravijoj atmosferi za vlastiti napredak i rad na sebi.