Mediji su nedavno objavili vijest kako je jedan ginekolog u dubrovačkoj bolnici bio prisiljen jednoj ženi napraviti pobačaj na živo, jer su navodno svi anesteziolozi u smjeni uložili priziv savjesti. Priziv savjesti u medicini je legitimno pravo svakog medicinskog djelatnika odbiti pružiti medicinsku pomoć, ukoliko je to u suprotnosti s njegovom savješću. Budući da me zanimalo malo više o tome, kontaktirao sam jednog poznanika koji mi je na sve to rekao: “Ako žene imaju pravo na ‘svoje’ tijelo, zašto mi ne bismo imali pravo na svoju savjest?”

Iako u jednoj civiliziranoj, demokratskoj i uljuđenoj državi 21. stoljeća nitko ne bi smio biti prisiljavan raditi nešto što nije u skladu s njegovom savješću, ostaje otvoreno pitanje što učiniti ako je tuđi život ugrožen zbog nečijih principa.

Nakon što pogledam neke javne rasprave ili pročitam komentare, teško se mogu oteti dojmu da je Hrvatska jedno nezrelo društvo u kojem nema dijaloga ni spremnosti poslušati suprotstavljeno mišljenje. Jedna od općenito najraširenijih rasprava je upravo ona o pobačaju. U kontekstu ove rasprave, glavne fraze za izbor i za život služe istovremeno i kao nazivi suprotstavljenih frakcija. Ova previše pojednostavljena rasprava ima ozbiljnih nedostataka, kako na teorijskoj, tako i na praktičnoj razini. Iz same retorike neminovno proizlazi da su „život“ i „izbor“ dvije oprečne kategorije, što nikako ne stoji, jer je jedno bez drugog nezamislivo. Koliko se god suprotstavljeni tabori trsili predstaviti svoje teze jedinim validnima, to nije tako. Kad biološki život zapravo počinje pitanje je namijenjeno prvenstveno znanstvenicima i biolozima koji su po ovom pitanju daleko od jednog univerzalnog i unisonog zaključka, što nas dovodi do nekog mini-zaključka da je svaka javna rasprava o pobačaju ideološki obojena.

U kontekstu povijesti kršćanstva, to hoće li se pobačaj u određenom trenutku trudnoće smatrati ubojstvom ili ne, ovisilo je o učenju i društveno-povijesnom kontekstu tih učenja. Po uzoru na Aristotela, kršćanski intelektualci su smatrali da je ljudsko biće sastavljeno od tijela i duše. Kako bi se odredilo kada nerođeni „život“ postaje osobom, ključno je bilo dokučiti trenutak ulaska duše u fizičku materiju: Toma Akvinski je tvrdio da se to događa do 40. dana, ako je dijete muško, a do 80. (ili 90.) dana, ako je dijete žensko. U židovstvu se uglavnom govorilo o 40 dana, a u islamu najviše 120 dana.

Mi smo danas uvjerenja kako je sam početak života, poput njegova završetka, zapravo proces, a ne jedan trenutak.

U svjetlu rasprave suprotstavljenih tabora, volio bih ukazati na njihove pozitivne aspekte: ono što možemo naučiti od onih koji su navodno „za život“ jest bezuvjetno prihvaćanje nerođenog djeteta, čak i ako ono odudara od općeprihvaćenog standarda ljepote ili zdravlja. Ono što možemo naučiti iz argumentacije onih koji su navodno „za izbor“ jest bezuvjetno prihvaćanje dostojanstva žena koje nisu nikakve „rodilice“ ili „reproduktivni automati“ te da je ljudski život tek onda ljudski kada i ukoliko mogu izabrati ono što želim. No, mišljenja sam da je jedan ljudski život suviše kompleksan za ovako pojednostavljene binarne rasprave.

Kad me god netko pita što mislim o svemu tome, redovito se suzdržavam. Ne zato što to smatram nekom nebitnom temom, nego jer mi se čini da o tome može govoriti samo netko tko je prošao kroz sve to. Uvjeren sam da taj osjećaj ne može razumjeti netko tko je o tome (samo) čitao u udžbeniku psihologije ili u nekom vjerskom listu ili pak čuo prijeteću propovijed s oltara. Nekoliko sam se puta u ispovjedaonici susretao s osobama koje su se mučile s ovim. Jedne su očekivale da umjesto njih donesem odluku, druge riječ utjehe i ohrabrenja, dok su treće samo htjele olakšati dušu. Što god da one odlučile, te žene zaslužuju našu podršku i empatiju.

Ljudi zaboravljaju da seksualna etika i moralni stav prema pobačaju nije srž kršćanskog identiteta.

Potrebno je, prije svega, da katolici (i ostali vjernici) u Hrvatskoj prestanu zauzimati moralno superioran položaj (i osuđivati žene) te da se svi zapitamo što možemo učiniti da osiguramo klimu koja je nježna prema ugroženima i onima koji su u potrebi. No, nije to ništa novo. Kod nas već neko vrijeme postoji ta čudnovata tendencija da se propovijedaju nedostižni ideali, pod utjecajem uvjerenja da samo tako možemo izvesti „zalutale“ na pravi put. Jedna katolička struja (i to ona malo konzervativnija) nastoji pokazati svijetu kako je seks nešto sveto, sve dok se bračni parovi ne posluže kondomom. „Ako popustimo malo“, uvjereni su neki, “zavladat će nemoral i zlo”. Kao posljedicu imamo sveto licemjerje koje navodno “ljubi grešnika, a mrzi grijeh”, poziva se na savjest i sebe gordo postavlja na branik vjere i morala. Takvi su skloni pobačaj zabraniti zakonom, jer im nitko ne može jamčiti da će žena biti pouzdana i učiniti „dobru stvar“. Takav sustav nema povjerenja u žene i njihov slobodan izbor. Dobro koje se svima nameće karakteristika je totalitarnih ideologija. Iako su uvjereni da će apsolutna zabrana utjecati na smanjenje pobačaja, statistike ih demantiraju te pokazuju da u takvim situacijama dolazi do pojave „crnog tržišta“, malverzacija i ilegalnih (i po život višestruko opasnih) zahvata. Ukoliko želimo izbjeći pobačaje, trebamo, prije svega, imati pristup (oprez, slijedi još jedan tabu!) kontracepciji i seksualnom odgoju.

Je li pobačaj dobra stvar? Nije. U većini slučajeva nije.

Smatram da je pobačaj prekid jednog novog života i, osim u slučajevima psiho-fizičke ugroženosti majke i teških i opasnih deformacija samog djeteta, ne mogu ga podržati. Za ovakav stav imam dva temeljna razloga: jedan je taj što sam godine 1986. u mostarskoj bolnici i sam bio obilježen kao „zdravstveni rizik“. Moja majka je imala dvije mogućnosti: pobaciti me i sačuvati sebe ili poroditi me dva i pol mjeseca prije predviđenog roka te tako riskirati i moj i svoj život. Kao što i sami možete primijetiti, ona se odlučila na ovu drugu opciju te mi omogućila tromjesečni boravak u mostarskom Delux inkubatoru, gdje sam se kasnije mjesecima borio s brojnim infekcijama. Drugi je taj što sam uvjeren da svatko ima pravo na život.

Uvjeren sam da malo drugačijim pristupom nećemo spriječiti pobačaje, ali ćemo možda stvoriti društvenu klimu, u kojoj ćemo olakšati bol s kojim se trudne žene suočavaju (a ne odlučivati u njihovo ime) te im omogućiti da svoju odluku donesu u slobodi i bez ikakva straha.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju tjednika “Express” (29. ožujka 2019.)