Famozna biblijska priča o susretu Isusa i jednog gubavca suočava nas s činjenicom da i danas postoje ljudi koji odbačeni i ignorirani žive u sjeni društvene smrti.

Iako guba, lepra ili Hansenova bolest više ne hara svijetom te ne predstavlja toliki rizik, još uvijek je sinonim za izolaciju nepoželjnih i potencijalno opasnih.

U svakom društvu postoje naime oni koji su unutra i oni koji su vani. Kako bi se zaštitili i ljudi i zajedničko dobro, ponekad je nužno povući granice. Bez postavljenih granica funkcionalan život jednostavno nije moguć. No, nužna zaštita cijelog društva nerijetko nas čini slijepima za sve one koji su se samo pukom igrom slučaja našli izvan sustava.

Iako biološki živi, oni su društveno nevidljivi ljudi koji svoje vrijeme najčešće provode tumarajući praznim ulicama tražeći slobodno utočište. Oni nemaju ni ime ni naciju ni religiju. Jedini identitet im je nevolja.

U takvim okolnostima im i ne preostaje ništa drugo nego pričekati da društvenu zamijeni ona konačna, biološka smrt. Rumunjski filozof i esejist s vječnim prebivalištem u Parizu (1911-1995) Emil Cioran napisao je da „svi mi sebe nadživljavamo, a umiremo samo kako bismo obavili jednu uzaludnu formalnost“.

Među “gubavcima” našega vremena ističu se brojni beskućnici čija fizička vanjština nerijetko izaziva unutarnji otpor i strah većine onih koji imaju sreću ne biti u njihovoj koži. Uzroci beskućništva su brojni i različiti.

U brojnim europskim gradovima već godinama se odvija jedan zanimljiv socijalni projekt pod nazivom “Shades Tour”, gdje sami beskućnici preuzimaju ulogu vodiča te svim zainteresiranima pokazuju kako zapravo izgleda život u sjeni, iznoseći pritom i vlastite životne priče o tome kako su i sami postali društveno nevidljivi. Prava veličina ovog projekta nije samo u tome što senzibilizira javnost za temu beskućništva, već što i samim beskućnicima omogućava povratak u život i društvo.

Ovaj primjer buđenja nade i povratka u život nevjerojatno je sličan priči iz Evanđelja o Isusu i gubavcu. Isus se ne boji dovesti u pitanje i društvene norme i vlastite strahove kako bi sve one ugrožene i odbačene ponovno vratio u društvo.

Ova univerzalna priča je i nama danas i opomena i poziv da neprestano preispitujemo uvriježene društvene matrice te vlastite stereotipe, predrasude i granice, koliko nam god to možda bilo neugodno.

I da reagiramo na tuđu nevolju. Jer najlakše je okrenuti glavu i praviti se da nas se nečiji problem ne tiče. Lako je živjeti kao da ne vidimo, kao ne razumijemo, kao da ne znamo. Jer priznanje da vidimo, znamo i razumijemo natjeralo bi nas na djelovanje.

Unatoč svemu, beskućnici, prosjaci, izbjeglice, osobe s posebnim potrebama i svi ostali koji su na bilo koji način prognani iz našeg mainstreama unatoč svemu ostaju ljudi. Nisu problem.