Dok je ova pandemija mnogima došla kao naručena kako bi izbjegli neka neugodna pitanja i još mučnije odgovore, neki drugi nemaju taj luksuz. Francuska i Austrija su prisiljene suočiti se sa stravičnim napadima zaluđenih islamista koji su ozbiljno doveli u pitanje sigurnost građana u ovom dijelu Europe. Mlađahni predsjednik Francuske Emmanuel Macron se posebno našao na udaru dijela islamskog svijeta nakon što je prilikom komemoracije javno pogubljenog profesora Samuela Patyja izjavio kako se Francuska neće odreći slobode govora te da će štititi francuske svjetovne vrijednosti. Dok se velika većina francuskih muslimana ograđuje od ovih gnjusnih zločina, politički lideri iz Turske i Pakistana napali su Macrona optužujući ga da ne poštuje “slobodu vjere” te da marginalizira muslimane. Erdogan koji već godinama nastoji preuzeti ulogu vođe islamskog svijeta iskoristio je priliku, spustio se na nivo čaršije te započeo kampanju sabotaže i bojkota Francuske i Macrona u islamskom svijetu.
Svatko ima pravo na bojkot, ali vrhunac ironije i licemjerja je kada islamske teokratske države pokušavaju dijeliti lekcije jednoj europskoj republici o “nepoštivanju slobode vjere”.
Prvi su se javili Erdogan koji je monumentalnu kršćansku Hagiju Sofiju ponovno pretvorio u džamiju te pakistanski teokrati koji vjerske manjine u Pakistanu tretiraju kao nužno zlo. Kolektivnom hejtanju E. Macrona pridružio se i UFC-ov svježe umirovljeni prvak Khabib Nurmagomedov, inače musliman iz ruske republike Dagestan. Njegova prijeteća poruka Macronu na službenom Instagram profilu uz popratne kur’anske citate prikupila je u međuvremenu više od 3,6 milijuna lajkova. Što je najgore, njegov izrazito opasni stav u čitavoj plejadi utjecajnih i prominentnih zvijezda su svojim lajkom podržali i naši Šime Vrsaljko i Darijo Srna. Svjestan sam da sportaši većinom i nisu neki intelektualci, jer njihova snaga ionako leži u šakama i nogama, ali u ovakvim situacijama moraju biti izrazito oprezni i promišljeni. Jer za sve one koji znaju čitati, Kbabibova poruka predstavlja podršku teroristima koji ubijaju po zapadnoj Europi.
Tko nakon svih ovih dekapitacija u Francuskoj i pomno smišljenog napada na građane Beča ozbiljno želi raspravljati o tome treba li Muhamedove karikature zabraniti ili ne, odnosno crteže koji se poigravaju s religijskim fanatizmom, propustio je shvatiti neke elementarne stvari.
Ne, jedna liberalna demokracija ne može zabraniti karikature. Ne, tu nema nikakve rasprave. Da, neugodne šale i pošalice o vjeri i religiji su na Zapadu skoro pa svetinja. Kao da zaboravljamo da je pravo na blasfemiju mukom izboreno pravo. Zadaća liberalne demokracije je štititi pravo na slobodno ispovijedanje vjere, ali ne i “vjerske osjećaje” pretjerano osjetljivih fundamentalista.
Problem u cijeloj ovoj priči nikad nisu bile svete knjige nego upravo fundamentalisti koji ih čitaju kao da se radi o instrukcijama za montiranje IKEA polica.
Pored odrubljenih glava francuskih nevinih građana, šokantna je i šutnja debele većine Europljana na ove nemile događaje u Francuskoj. Kada je 25. svibnja u SAD-u od strane policije ubijen George Floyd, stotine tisuća Europljana su izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv nepotrebnog nasilja. Brojni političari te mainstream zvijezde i zvjezdice svakodnevno su iskorištavale svoj utjecaj (i reach) kako bi skrenule pažnju na tu priču. U borbi protiv rasizma svi su htjeli biti u prvim redovima kako bi dokazali vlastitu hrabrost i angažiranost za jedan bolji svijet. Nakon što je 16. listopada usred bijelog dana u Parizu zbog blasfemije odrubljena glava 47-godišnjem profesoru Patyju, izostala je reakcija europskog mainstreama.
Odrubljena glava jednog bijelog Europljana očito nije razlog dizanja glasa urbanih milenijalaca.
To se nije dogodilo u Afganistanu, Iranu ili u nekoj od islamističkih država već usred EU u laicističkoj Francuskoj i to u 2020. U zemlji u kojoj je prosvjetiteljstvo položilo kamen temeljac moderne Europe koja čuva i štiti građanska prava i pravnu državu. Nije Francuska mačji kašalj nego perjanica Europske unije te jedna od rijetkih suverenih država u današnjoj Europi. Koliko je tzv. islamizam prestravio europsku javnost vidi se i po reakcijama europskih političara koji se boje reagirati i beskompromisno podržati Macrona. Svjesni su da se i u njihovim državama nalaze teroristi koji samo čekaju povod za napad.
Europa je s jedne strane suočena s dvije suprotstavljene opasnosti: jedna je ona koja reže glave njenim građanima kao da su janjad, druga je tzv. nova desnica predvođena mladima likovima koji su spremni brutalno se obračunati ne samo s islamističkim fundamentalistima nego i sa svima onima koji ne dijele njihove ksenofobne stavove.
Sam Macron je priznao da je Francuska zakazala u odnosu prema doseljenicima, stvarajući “vlastiti separatizam” s getima “bijede i nedaća” u kojima su ljudi bili okupljeni u skladu s njihovim podrijetlom i socijalnom pozadinom. Riječ je o sociološkom Frankensteinu kojeg Francuska skriva u podrumu i sve povezane probleme već desetljećima gura pod tepih. Mlađahni Macron sada mora udeseterostručiti napore kako bi ne samo Francusku nego i cijelu Europu očistio od opasnih fundamentalista.
No, ako Europa nastaviti ovako glasno šutjeti, bojim se da će se utopistički roman “Souimission” Michela Houellebecqa, koji je simboličkom slučajnošću objavljen na sam dan pokolja u redakciji Charlie Hebdo 7. siječnja 2015., pretvoriti u brutalnu stvarnost.