Najveći dio naših života svodi se na elementarno vježbanje sigurnosti dok je prava istina našeg postojanja upravo to da smo bačeni u nesigurnost, kako bismo poput akrobata balansirali na žici kojom hodamo unatrag u potrazi za utjehom.

Da, ova oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, a mnogi od nas će i dalje živjeti, no u kakvom ambijentu? Jer onaj svijet kojeg smo sve do jučer poznavali nepovratno odlazi na tavan prošlosti dok se istovremeno konstruira jedan novi, čiju formu u ovom trenutku možemo samo nagađati.

U vrtlozima pandemije korona-virusa, kriza je vjerojatno najčešće izgovorena riječ proteklih tjedana. Unatoč nerijetkom medijskom defetizmu, kriza nema isključivo i zastrašujuće značenje. Starogrčki original kroatizirane riječi (krino, krinein, krisis) označava, između ostalog, ne samo odluku, već i proces prosuđivanja i razlučivanja što i kako dalje. Kriza je u kineskoj pisanoj tradiciji izražena s dva simbola, od kojih prvi predstavlja rizik, a drugi – mogućnost.

U odgovoru na pandemiju korona-virusa, Europa se nakon kraćeg perioda ignoriranja istog odlučila za uvođenje restriktivnih mjera opreza. Svaki putnik predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Svako korištenje javnog prostora i napuštanje vlastitih domova istovremeno se osjeća i kao kršenje pravila i ugrožavanje zdravlja. To je prilično nezgodna kombinacija. Virus nas je uhvatio nespremne i ozbiljno doveo u pitanje društveni poredak i životni stil velike većine građana.

Svjedočimo nevjerojatnoj lakoći aktiviranja represivnog sustava koji ograničava kretanje, promovira prokazivanje „sumnjivih“ te špijunažu i sve što ide uz to. Strah, koji sužava horizont prosuđivanja, u ovom slučaju postaje najbolji koalicijski partner državnog aparata, odnosno njegovog represivnog dijela. Pozivanje na zdrav razum, ili razum kao takav, sve je samo ne razumno. Riječ je naime o instinktivnoj strategiji preživljavanja; riječ je o proizvodnji egzistencijalnog straha i straha od gubitka privilegija, u situaciji u kojoj je jasno da će do toga kad-tad doći. Jer nitko neće ostati pošteđen. Naš panični konformizam je pokušaj uspostavljanja kontinuiteta s onim što je već izgubljeno. Mjere koje država donosi postaju jedini putokaz u ovom trenutku te jedina nada da bi se naš život mogao odvijati po sad već suspendiranim pravilima. Kada se jednog dana pandemija stavi pod kontrolu, vladajuća elita će imati najbolji dokaz da je bila u pravu. Većina će preživjeti, žalit ćemo umrle i mahati statistikama. Iza velike priče o borbi protiv virusa i pripadajućih mu brojeva, ostat će nevidljive brojke umrlih u ovim i narednim mjesecima od gladi, recesije i preopterećenog zdravstvenog sustava, obiteljskog nasilja i sl.

Izbori i odluke koje donesemo u ovom periodu radikalno će izmijeniti naše živote u godinama koje slijede. Iznenadit će nas s kojom će lakoćom neke tzv. privremene mjere opreza postati sastavni dio naše svakodnevice. Mjera smanjenja društvenih kontakata na najmanju moguću mjeru donijela je nakon početnog šoka svojevrsno olakšanje. Konačno imamo više vremena za sebe. Dojma sam da se većina automatski lakše nosi s brojnim rokovima, ubojitim perfekcionizmom i iluzijom da sve moramo držati pod kontrolom. Ništa ne mora biti savršeno. Dovoljno je da funkcionira. Kako je većina aktivnosti svedena na minimum, oslobođeni smo brojnih „reality“ emisija i svih trivijalnosti koje taj trash i šund donosi. No, svjestan sam da su aktualne mjere rezultat zabrane i opresije, a ne slobodne volje građana. Što ova kriza bude duže trajala, to će vjerojatno biti teže održati ovu pseudo-normalnost. E-nastava i Home Office nisu nikakva radna olakšica ili luksuz, nego ekstreman izazov za sve one koji su sada primorani svoj ionako ograničeni životni prostor pretvoriti u multifunkcionalni kaos sastavljen od učionice, igraonice, ureda i kafića.

U svakom slučaju, riječ kriza nije samo oznaka za opasnost, nego šansa za zaokret i mogućnost izvlačenja iz situacije poremećenih vrijednosti i nekih pogrešnih odluka. Koliko god ona zna biti nezgodna, potrebno je promatrati je kao prijelazni trenutak sazrijevanja kojeg nužno oslikava osjećaj dezorijentacije. Poljska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost Olga Tokarczuk je u svom razgovoru za Deutsche Welle u listopadu prošle godine izjavila:

“Mi živimo u vremenima kada se paradigme mijenjaju. Ovaj aktualni društveni obrazac nam je dosad bio dovoljan, u njega smo uspijevali smjestiti naš svijet. No danas se ta paradigma mijenja i mi ne pronalazim zamjenu u kojoj bismo se udobno smjestili. Religije se kompromitiraju pred našim očima. Ili su s jedne strane fundamentalističke ili nisu u stanju pratiti čovjeka u njegovoj svakodnevici. Religije su premale, više se ne snalaze s veličinom svijeta. Ljudi nemaju ništa na što bi se mogli osloniti.”

Kako će izgledati naša budućnost ovisi u velikoj mjeri od toga kako se danas nosimo s činjenicom da smo odgovorni jedni za druge i da potpuno delegiranje te odgovornosti na vlast, policiju i vojsku ne može i ne smije biti dugotrajno rješenje. Banaliziranje aktualne situacije i svođenje naše kompleksne stvarnosti na niz jasnih pravila koja nam dolaze odozgo možda djeluje umirujuće na određeni broj ljudi, ali ipak nosi sa sobom ogromne posljedice.

No, nije svako zlo za zlo, kaže narodna. Svijet bi nakon korone mogao biti mnogo kompleksniji, ali stabilniji. Imamo jedinstvenu šansu obnoviti naše društvo iz temelja te de facto razriješiti brojne gordijske čvorove, nesporazume i podjele.

Pitanje je jesmo li spremni iskoristiti je.

_{Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Express (01.04.2020).}