“U Hrvatskoj se dogodio kolaps neženjenja i neudavanja, kolaps institucije braka, pa crkveni obred vjenčanja traži svega 55% parova. Generativni kolaps je jer prosječna obitelj ima nešto više od 1,3 djeteta i četvrti kolaps su djeca opterećena razvodom i rastavom, a njih je danas u Hrvatskoj oko 200 000.” I to sve u zemlji u kojoj živi – ovo se zaista mora naglasiti – 86,2% katolika.

Ne, ovo nije nikakva masonska / komunistička / soroševska podvala nego stručna procjena uglednog teologa i akademika prof. dr. Pere Aračića na predavanju “Bračna i obiteljska zbilja u Hrvatskoj” održanom u jednoj katoličkoj župi u Splitu u sklopu tzv. Tjedna braka (12. i 13. 2.).

Čuvena urbana floskula koju je svojevremeno lansirao Zvonko Mihajlovski kaže da je statistika kao bikini: mnogo toga otkriva, ali ne pokazuje ništa. Iako se matematičkim postotcima teško može izraziti sva kompleksnost zbiljskog života, ovakve podatke je skoro pa nemoguće ignorirati.

Jedino mi nije jasno čemu sada tužaljke i naricanja? Ja sam sve donedavno živio u uvjerenju da je godine 2013. Željka Markić na čelu inicijative “U ime obitelji” uspjela zaštititi i spasiti obitelj od nasrtaja ogavnog liberalizma. Argumentirajući naime svoje zahtjeve posljednjim popisom stanovništva iz 2011., prema kojem se 86,2% Hrvatica i Hrvata službeno izjasnilo katolicima, inicijativa “U ime obitelji” je ho-ruk taktikom uspjela izvojevati pobjedu na tzv. obiteljskom referendumu. Tada je konzervativna Hrvatska opijena uvjerljivim rezultatom s fanfarama slavila veliku pobjedu “obitelji”. No sada bi već i maloj djeci trebalo biti jasno da je ona pobjeda bila zapravo – Pirova pobjeda. Umjesto da su se silni resursi iskoristili kako bi se afirmirali dijalog, tolerancija, poštovanje i ostale pozitivne vrijednosti, uslijedila je rovovska borba protiv onih koji “dolaze” i koji su „drugačiji“, u kojoj je nemoguće pobijediti. Jedna je šansa bila propuštena. Ali to nije (bilo) sve.

Katolička većina u Hrvatskoj ima na raspolaganju još nekoliko mogućnosti kojima bi mogla utjecati na izgradnju boljeg i kvalitetnijeg društva. Jedna od njih je i školski vjeronauk. Unatoč sve glasnijem otporu i često opravdanom negodovanju koje dolazi ponajviše iz tzv. lijevog intelektualnog miljea, školski vjeronauk kao kvalitetno osmišljen izborni predmet ne bi načelno trebao predstavljati velik problem.

I države, kao što su Austrija ili Njemačka, koje su usput rečeno daleko sekularnije i uređenije od Hrvatske, imaju vjeronauk u svom školskom kurikulumu i to nikome ne smeta.

Ako malo bolje analiziramo obrazovni sustav diljem Europe, primijetit ćemo da većina europskih država nudi vjeronauk kao školski izborni predmet. U razvijenom dijelu Europe vjeronauk je nastava otvorenog tipa, gdje se učenici upoznaju s različitim religijama te tako razvijaju međureligijsku kulturu i toleranciju. Kod nas je i to nažalost blago deformirano. Školski vjeronauk u domaćoj izvedbi je hrvatsko društvo u konačnici učinio manje tolerantnim i prilično konzervativnim, ali, što je zaista ironično, ne i religioznijim.

Prof. Aračić je u pravu kada kaže da je stanje zabrinjavajuće, ali nije ovdje u kolapsu tek katolički brak nego kompletno kršćanstvo koje nam se prezentira. Katolička crkva se nažalost toliko ideološki i politički opredijelila da nesvjesno gura od sebe većinu umjerenih, liberalnih i politički lijevo orijentiranih vjernika. Zaboravlja se da je osnova svakodnevnog života zapravo kršćanska etika, a ne religija kao takva. Ne može se ne primijetiti kako je hrvatska inačica navodno univerzalnog katolicizma ponekad toliko destruktivna da se njezino djelovanje može slobodno nazvati procesom samouništenja.

Crkva je iz uloge nacionalnog osigurača društvene kohezije prešla u ulogu njezina razaratelja.

Svjestan sam da svako vrijeme ima svoje mitove. Ali paradoks je što naše vrijeme gradi mitove o nekim prošlim vremenima kao idiličnim. S obzirom na to da nismo spremni priznati sebi vlastitu poziciju i trenutno stanje, idemo radije lakšim putem i stvaramo društvo iluzije iliti društvo onih famoznih 86,2% katolika. Katolicizam je za dobar dio Hrvata jedan od načina izražavanja svog osobnog i nacionalnog identiteta i mutno sredstvo identifikacije. Ovih famoznih 86,2% katolika je tek običan broj iliti isprazni argument kojim se pokušava doći do što više nezasluženih privilegija u društveno-političkim „igrama prijestolja i moći“ u modernoj Hrvatskoj. Zov privilegija i novca je nažalost presnažan da bi se crkveni predvodnici oslobodili njegova jarma i ponudili drugačiju viziju i kršćanstva i Hrvatske.

Bilo kako bilo, pitat će nas se jednog dana gdje smo bili i što smo radili u intenzivnim razdobljima mržnje, krađe i licemjerne šutnje. Činjenica je da nismo bili autentični premda nam je to kao kršćanima bila glavna i neodgodiva dužnost.

Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Express (23.02.2018.)