Ovo su riječi koje vjerojatno nikoga neće pretjerano zaintrigirati. Isto kao što nikoga ne zanimaju pretjerano brojevi i statistike. Ono što nam redovito ostaje u sjećanju su slike. Slike nam često opsjednu srce i okupiraju um. Na poseban način slike drugih ljudi i njihovih života. Jer uvijek je riječ o konkretnim ljudima, a ne o nekim apstraktnim idejama. Ponekad je dovoljan samo jedan detalj da shvatimo što smo i kamo idemo. Jedan posve slučajni susret s čovjekom koji ti je pomogao, a da toga nije bio ni svjestan, drugačije gledati na neke stvari.
Ako na jedan moment zanemarimo sve aktualne društveno-političke peripetije, “dimne bombe” i ostale diverzijske skandale kojima smo svakodnevno (iz)bombardirani, mogli bismo se na trenutak okrenuti sebi i vlastitom životu.
Sutra je Božić. Ne znam koje si vjerske ispovijesti i vjeruješ li uopće u nešto što se kolokvijalno naziva Bogom nit me to nešto previše zanima nit je to nešto previše bitno. Ovo što čitaš nije ništa specijalno; ovo je samo jedan intimni doživljaj Božića iliti susreta Božjeg i ljudskog.
Kao što sam već na početku naglasio, ovo je tek moja priča i moj doživljaj Božjeg dolaska na ovaj svijet. Nisam se rodio kao kršćanin i katolik nego sam to s vremenom prihvatio kao jedan od mojih identiteta. Zanimljivo je spomenuti da sam odrāstao sa slikom matematičkog Boga u liku starijeg čovjeka s dugačkom bijelom bradom koji je vagao moja dobra i loša djela i kojem nikad nisam bio dorastao. Bio mi je previše dalek i u njemu nije bilo nikakve utjehe ili slobode, o kojoj sam stalno slušao. U cijeloj toj priči opterećenom (o)čuvanjem tradicije i obdržavanjem pravila nekako mi je promaknuo Bog evanđelja, Bog milosti i milosrđa koji uvijek pronalazi način uništavanja posljedica nemilosrdnog zakona. Takvog sam Boga tek kasnije upoznao. Jedan od važnijih momenata u procesu oslobođenja od straha od Boga jer ta da se Bog ljudima nije objavio kao strogi starac s gromovima, galamom i bukom nego kao nemoćno dijete u pelenama… Tko bi se uopće mogao bojati djeteta u pelenama?
Budući da svoju duhovnost temeljim na evanđelju i na životnoj stvarnosti koja me okružuje, davno sam izgubio onaj sentimentalni / kulinarski / prigodničarski duh Božića. I redovito se žestoko nasekiram kad primijetim da su ljudi promašili smisao Božića. Ponekad mi se čini da se veći dio vjernika prema religioznosti odnosi na sličan način kako su nekad oportunisti ne previše skloni komunizmu ulazili u famoznu Partiju. Reda radi. I da ne bi kojim slučajem iskočili iz mase. Parola je bila i nekada i sada: “Stopi se, stopi se…” I onda skontam da se vjerojatno samo ja sekiram oko takvih stvari. Kad malo pogledaš dostupne pastirske poslanice na području zapadnog Balkana, pronaći ćeš crna, apstraktna i beživotna slova na bijelom papiru.
Elem, kršćani vjeruju da se Bog pojavio na zemlji u liku jednog čovjeka iz Palestine, da bi ljudima pokazao kako bi to čovjek kao Božje stvorenje zaista trebao živjeti. Ni nakon dvije tisuće godina mi nije jasno jesmo li uopće bili svjesni te nadrealne lekcije. Da, Isus je bio Židov. Da, pravi Židov. I dan-danas toliko omraženi Židov… Ova povijesna činjenica je u jednom povijesnom razdoblju (1933-1945) bila ignorirana, čak i od strane kršćana, koji su bez ikakvih problema “arijanizirali” Rabija iz Nazareta i stali na stranu „loših likova“ naše povijesti.
Već nekoliko godina imam običaj na Badnjak (op. dan pred Božić) pogledati filmsku dramu “The Nativity Story” (Catherine Hardwicke, 2006.). Riječ je o jednoj priči u kojoj glavnu ulogu imaju trudna i nezaštićena tinejdžerica i hladnokrvni ubojica nevine djece. U ovom je filmu na zastrašujući način prikazan Božić lišen tra-la-la emocija i pretjerane sladunjavosti. Gledajući ovaj film još mi je jednom došlo u svijest kako je zapravo nevjerojatno čudo što se Isus uopće mogao roditi.
U pozadini cijele Božićne priče stoji biblijska misao: “Bogu ništa nije nemoguće.”
No, vjerujemo li mi danas u nemoguće? Vjerujemo li u čuda? Zašto smo se dopustili uvjeriti u postojanje nemogućeg? Možemo li se pomiriti s tim da Bog zaista radi nešto što nadilazi naše spoznajne granice? Možemo li se pomiriti s tim da Bog može s mrtve točke pomaknuti ljude, procese i događaje koji su za nas nezamislivi? Bog tako, primjer radi, može omogućiti da se u tijelu jedne tinejdžerice pojavi novi život. Bog može potaknuti ozdravljenje onih ljudi koji su bili neizlječivo bolesni. Bog može puno toga… Jedino je pitanje hoćemo li njegovim idejama dati prostora u našoj stvarnosti.
Ne očekujem, naravno, da svatko dijeli moje viđenje Božića, ali me jednostavno iznenađuje to što ljudi ne mogu shvatiti da Božje utjelovljenje nije neka komemoracija nego konkretna stvarnost. I da se uvijek događa na društvenoj margini i to upravo ondje gdje je najpotrebnije. Slaviti Božić kao idiličnu retrospektivu jedne simpatične i bezbolne (a i bezlične) priče iz jaslica znači promašiti smisao Božića. Unatoč idiličnim prikazima Isusova rođenja, u tom konkretnom povijesnom momentu nije bilo nikakve idile, nego užasnog straha, neizvjesnosti, ali i velike nade. Sve ostale interpretacije su pobožno brbljanje koje nema nikakve veze sa stvarnošću. Isusovo rođenje je bilo, jednostavno rečeno, znak nade. U razdoblju političke i ekonomske krize dogodilo se jedno “ipak”. Unatoč svim preprekama koje sprječavaju život – dogodila se Božja inkarnacija; dogodilo se čudo.
Božić je odlična prilika za podsjetiti se kako nam Bog uvijek dolazi kao ponuda, pitanje ili pak kao mali čovjek u pelenama.