Moj prvi susret s New Yorkom bio je leden. Nezapamćena zima u Americi te godine paralizirala je život megapolisa. Stigavši u vedro predvečerje na aerodrom Kennedy, taksijem sam se približavao Manhatanu, čija se poznata silueta ucrtavala na zagasitocrvenom nebu.

I sada se sjećam uzbuđenja i čuđenje koje je prizor u meni budio. Sve je bilo kao na jeftinim razglednicama koje mi je baka slala još davnih pedesetih i šezdesetih godina. Nisam im vjerovao, govorilo se da Amerikanci vole pretjerivanja i kičerski ugođaj. Bile su istinite, te iste boje s razglednica, pastozne, pretjerane i uzbuđujuće, i moja nevjerica da sam se zaista uselio u davno viđenu ansichtkartu. Onda sve što slijedi, zaprepašćujuće uske avenije, zadivljujuće visine, zbunjujuće šarenilo, ljupka živost. Da, baš sve kako zamišljaš, kako pričaju, kako filmovi svjedoče, sve je zaista bio dio jednog mita, sna ili pretpostavke za koje sumnjaš da su istiniti i sklon si pretpostavci jedne kolektivne zavjere pretjerivanja, poput mnogih drugih koje je život raskrinkao. Ovo je bilo istinito i istinito do kraja. Ni zaista velika stud nije mi mogla ohladiti razgaljeno srce. Sve je, zaista sve, djelovalo čarobno, nestvarno i poznato. Izgledao sam sebi poput odraslog Petera Pana u posjetu prostorima svoje dječje bajke. Metropolitan, Frickova kolekcija, Gaugenheim, Sveti Patrick, Broadway, Greenwich Village, Kineska četvrt, Radio City, koji je upravo toga dana proslavljao valjda pedeset godina ustanovljenja i pored mene su prolazile sve holivudske i druge veličine na veliko gala primanje. I tako četiri divna, nestvarna dana, u ozračju nestvarnog i bajkovitog. Petog dana, sve do predvečer, po planu i neumorno obilazio sam moj prvi New York, opijen, zadivljen, uzbuđen. Valjda nisam stigao ni jesti onako lebdeći kroz avenije, Lincoln i druge centre.

Ljude sam tek tu i tamo zamjećivao, više kao šarena bića nevjerojatne razlikovitosti, kao neotuđive čestice jedne rijeke koja teče danonoćno, iz dekorativnih razloga, da bi mogla dati osjećaj života kristalnom čudu što stremi put neba. Ali u kasno predvečerje spopala me glad, postojana i otrežnjujuća. Nalazio sam se negdje na visini Tridesete i Pete avenije, Empire State bijaše mi nad glavom.

Osjetih se sam među svim tim čudima, sam do boli, do besvijesti, sam potpuno bespomoćno. Bio sam gladan i želio sam dijeliti stol u restoranu s nekim, bilo s kim. Nisam imao koga pozvati.

Bespomoćno sam gledao u šarenu masu, drhtav od gladi, studi i samoće. Oni su tekli pored mene, curili s osvjetljenih prozora, isparavali put visina, bilo ih je posvuda, samo ne pored mene. U meni je bio očaj i strašno osjećanje da me nitko ne voli, da sam idiferentan, nepostojeći, osim kao kap rijeke koja teče tek tako, da bi izlizala asfaltne avenije. Zaboravio sam Rembrandta u Meropolitanu, srebro kod Tiffanyja, bilo mi je svejedno za Turnerova ulja kod Fricka i za klizače na platou Rockefeller centra. Ja sam bio sam i nevoljan od očaja. Onda se sjetih jednog davno odslušanog seminara o drogama i meskalinu, svetom kaktusu vračeva Maja i Azteka. Uzmeš malo meskalina i otploviš u naljepše snove podsvijesti, da, to je ono sposonosno što će me vratiti četvorodnevnoj priči. Konačno svećeničko piće. Bog će oprostiti, vidi koliko sam bolan i sam do nepodnošljivosti, smilovat će se gladnome, promrzlom sluzi svojemu koji želi bar malo sna kad mu nije dano nimalo ljubavi. Sjetih se u magnovenju Washington Squarea i crnih spodoba ispod ogoljelih stabala. Krenuh nizbrdo. Petom avenijom naciljan, odlučan, već opravdan i isplaniran.

Uvukoh svećenički kolar, omotah šal, ucvilih se onako ucviljen, i ne bez stida, bolje reći stanovitog snebivanja, ubrzah korak. I danas se sjećam trga, pustog, uokvirenog zgradama koje su podsjećale na božićne jelke s tisućama žarulja, sve bijele i blještave. Hodao sam unaokolo oko Squarea neodlučan kako da pristupim crncima koji su stajali ispod drveća i pocupkivali od hladnoće, sa šarenim pletenim kapicama i rukavicama s ispletenim prstima kao na Djedu Mrazu. Primijetih pored jedne ružne prizemne kućice od crvenih cigli jednu ženu, crnkinju. Okuražih se, priđoh i prilično nesigurno upitah za meskalin. Ona me upita tiho, imala je velika mesnata usta i širok nos, želim li možda nešto drugo. Ne, rekoh kako želim samo meskalin i ništa drugo. Ne pogledavši me, izvadi neku bijelu papirnatu kesicu i promrmlja tiho: Pet dolara, molim. Izvadih novčanicu i onda se sjetih da zapravo ne znam kako se uzima meskalin. Pružajući joj novac, to je i upitah. Tek me tada pogledala. Neću zaboraviti do kraja života te oči, onako otvorene, prijateljske i s mrvicom sažaljenja. Zar nisi probao nikada prije, upita i nasmiješi se. Stidljivo rekoh da nisam. Kao da se znamo odavno, nekak intimno, obiteljski i savršen jednostavno uze me za ruku, izvadi iz nje kesicu s drogom, gurnu natrag novčanicu od pet dolara, zaklopi mi svojom rukom šaku i gotovo svećenički prijekorno i majčinski blago prošapta: “Nemoj probati kad već nisi. Nije to zdravo za čovjeka, šteta se tim trovati. Ima u životu pametnijih stvari. Nemoj, molim te! “

Kao malo dijete uhvaćeno u krađi okrenuh se bez riječi, iskočih iz tame, uključih se u rijeku ljudi i počeh se vraćati gore prema hotelu i Pedeset osmoj. Odjednom grunuše suze stida, radosti, nevjerice.

Potresene duše plakao sam hodajući uz blokove nebodera, ni gladan ni promrzao, bez misli i bez želje, onako mehanički koračajući. I plakao sam sve dok ne stigoh i mrzio sam sebe zbog glupave reakcije i vraćenog novca koji mehanički primih. Jer možda me nikada nitko toliko bezrazložno i istinito nije volio u životu, i neće, mene budalastu čest ljudske rijeke u njujorškoj zimskoj večeri. Mene sumnjičavog i nepovjerljivog, ne samo prema ljudima nego i prema Bogu u tom trenutku. Bio sam kažnjen i poučen od nje, prezrene anonimne crnkinje, koja tamo prodavaše drogu, možda da bi mogla zaraditi za vlastitu porodicu ili za koru kruha gladnom želucu. Ona me je voljela više nego ja sam sebe, ona je bila povjerljivija životu nego ja, posvećenik administrator njegovih tajni. Ni za ime je ne upitah, ni pet mizernih dolara joj ne ostavih, ali jedno odlučih – da je ponesem u srcu i zbog nje povjerljivo vjerujem ljudskoj ljubavi.

Čak i kad se zavije u ogrtač najgore samoće i sjećaja napuštenosti, nikada ne reći: Sam sam! I nikada ne pobjeći od ljudi, ne ostavljajući ni sebi ni njima mogućnost voljenja.

To me ona, anonimna crnkinja s Washington Squarea, poučila i uvjerila zauvijek i ovo objelodanjujem i vas i nje radi, kao svjedočanstvo i kao primjer. Hvala joj i u vaše ime, ako je preko mene i vas uvjerila i vama posvjedočila. (1992)

Branko Sbutega (Kotor, 1952. – Kotor, 2006.) katolički svećenik iz Boke kotorske, autor i koautor značajnih književnih djela, 1990-ih utjecajni pripadnik pokreta za neovisnost Crne Gore, humanist i borac za manjinska prava Hrvata Boke kotorske.