OPREZ! WARNING! ACHTUNG! Tekst nije za lako sablažnjive ni za one koji nisu naviknuti promatrati Evanđelje iz drugačije perspektive, kao ni za one koji su zaboravili da je Evanđelje alat za svakodnevnu upotrebu.

Nitko od nas ne može pobjeći od popkulture, u koju smo uronjeni i s kojom smo skoro pa srasli. To je jedan od razloga zašto je popularna kultura, koliko god nekima bila iritantna, jedna od važnijih tema naših razgovora i promišljanja.

“Game od Thrones” (op. “Igre prijestolja”) je jedna od najbolje ocijenjenih i komercijalno najuspješnijih HBO-ovih TV-serija. Temelji se na seriji fantastičnih romana pod nazivom “Pjesma leda i vatre” američkog pisca Georgea R. R. Martina, koji je pristao sudjelovati u ekranizaciji svog djela. Martin opisuje fantastični svijet lordova i kriminalaca, dama i prostitutki koji se svim mogućim sredstvima pokušavaju domoći Željeznog trona. Složena radnja serije obuhvaća široku lepezu likova i obrađuje, između ostalog, politiku i borbu za moć te religiju i društvene odnose. Ubojstvo, krvoproliće, seksualno nasilje i zlostavljanje su svakodnevica svake epizode. Serija je zaista “igra prijestolja”, smještena u jedan kvazi-srednjovjekovni i mitski svijet. Cersei Lannister odmah na početku objašnjava bit cijele priče: “Tko se upušta u igru prijestolja, pobjeđuje ili umire. Nema sredine.”

“Svatko protiv svakoga i to u najrazličitijim alijansama.” – glasi socijaldarvinističko pravilo u igrama koje se vode oko Željeznog prijestolja. Sedam kraljevstava djeluju u jednom svijetu, u kojem vlada Hobbesova teorija međunarodnih odnosa. Prema Hobbesu, “ljudski život je usamljenički, siromašan, opasan, prljav i težak”, a međunarodni politički sustav “skoro pa anarhičan”.

“Game od Thrones” je zapravo priča o društvenim podjelama, patrijarhalizmu, seksizmu, seksualnom nasilju i dubinskoj društvenoj nepravdi. Političko djelovanje ovdje je uvijek osobne naravi, što znači da je sve egzistencijalno i da u ovakvoj vrsti politike nema previše prostora za iskrenost i moral. Ovo je priča o preživljavanju u jednom tvrdom i brutalnom svijetu, koji nije za djecu i one slabijeg srca. Upravo s kršćanske strane dolazi mnogo prigovora koji smatraju da su eksplicitne scene nasilja i seksa nepotrebne te da zbog toga treba sabotirati seriju.

No, zar svijet u kojem se odvija “Game od Thrones” nije zapravo slika našega svijeta?

“Game od Thrones” pokazuje Martinovo umijeće stvaranja jednog posve novog i nemoguće mogućeg svijeta. Slobodno ga možemo usporediti s J. R. R. Tolkienom, praocem mitoloških fantazija. Prije nego što povučemo bilo koju paralelu, trebamo biti svjesni da su fiktivni svjetovi “Game of Thrones” (Martin) i “Gospodar prstenova” (Tolkien) zapravo dva različita svijeta i dva različita pogleda na sam svijet. I Tolkien i Martin se bave ratom te obojica prikazuju rat u njegovom punom sjaju: brutalan, težak i žalostan.

Tolkien je naime sudjelovao u Prvom svjetskom ratu i tamo izgubio dosta bliskih prijatelja. Nekoliko u ratu izgubljenih prijatelja poslužilo je kasnije kao inspiracija za četvoricu hobita u “Gospodaru prstenova”. Tolkien smatra da se ratne strahote i užasi događaju onda kad ljudi odbace svoju ljudskost. Orci su npr. alegorija za ljudska bića, koja se zbog svoje sklonosti prema ubijanju pretvaraju u čudovišta. U “Gospodaru prstenova” postoji čak i jasna fizička razlika između Dobra i Zla. Iako Zlo u svima nama spava, kod Tolkiena se ono može lako razlikovati od Dobra. To znači da se lako može primijetiti razlika između ružnih bad guys i lijepih good guys.

Martin, s druge strane, konstruira jedan drugačiji svijet. On promatra brutalnost kao samo jedno od naličja ljudske osobe, kao jedan dio prirodnog ustroja svijeta. U njegovom fiktivnom svijetu brutalnost je krucijalna za preživljavanje. Tko je suosjećajan i milosrdan, taj gubi svoju glavu (primjer Neda Starka). Činjenica jest da Martin gleda na svijet samo s jednim i to oštećenim okom. Svako dobro djelo je sumnjivo. Sve što je dobro i pozitivno, izloženo je pokvarenosti.

Martinu nedostaje Tolkienov duh eukatastrofe. Izraz eukatastrofa pripisuje se originalno Tolkienu, koji ga je iskoristio u jednom od svojih pisama svom starijem sinu. Ovaj grčki izraz, koji je sastavljen od ευ (dobro, lijepo, ispravno) + καταστροφή (poraz, izokrenutost), označava zapravo pozitivni preokret i “pozitivnu katastrofu”. Ovo “iznenadna eksplozija Dobra” nije onaj tipični “Happy End” u smislu: „I oni su živjeli sretno do kraja života…“, nego jedan nevjerojatno neočekivan zaokret koji u datom trenutku potpunog beznađa stvara dramatičan vrhunac u raspletu. Eukatastrofa je neovisna i slobodna od ljudskih želja, očekivanja i djela. Ona dolazi “izvana / s Neba” i promatra se kao čin Božjeg milosrđa. Nositelj “eukatastrofe” u Tolkienovu svijetu su hobiti. Oni su de facto junaci i osloboditelji Međuzemlja. Oni predstavljaju potencijalnu čovjekovu sliku koju osmijeh, hrabrost, žilavost i angažman za dobro čine nevjerojatno veličanstvenom. Eukatastrofa također može značiti okretanje od egozima prema pomirenju.

Cilj Tolkienovih djela je potpuna eukatastrofa, dok se kod Martina eukatastrofa događa usput i u malim tragovima. Za razliku od Tolkienova, u Martinovu svijetu nema dovoljno mjesta za opću eukatastrofu. U njegovom sivom i moralno upitnom svijetu loše stvari se događaju cijelo vrijeme. Njegovi su likovi kompleksni, moralno prevrtljivi i sivi. U njegovim romanima nema junaka, kao u npr. “Gospodaru prstvenova”.

No, da bismo uvidjeli da i kod Martina postoji mali eho eukatastrofe, trebamo se prisjetiti C. S. Lewisova opisa ljudske osobe kao “veličanstvene ruševine”, koja je slomljena, ali još uvijek sposobna biti Božja slika. Tyrion Lannister (kojeg u seriji glumi Peter Dinklage) predstavlja jednog od najzanimljivijh likova u “Game od Thrones”. Riječ je o inteligentnom i ciničnom liliputancu, koji zna biti i okrutan i samilostan. Budući da je u jednoj od najmoćnijih obitelji, koja sebe smatra arijevskom i nadmoćnom, rođen kao deformirani patuljak, Tyrion Lannister je bio slomljen i žedan ljubavi. Godine psihofizičkog zlostavljanja i omalovažavanja ostavile su na njemu traga te je svoju utjehu pronašao u jeftinom seksu i alkoholu. Njegova povrijeđenost ga nije uništila do kraja. Iskoristio je svoju kvazi-deformiranost te se posvetio knjizi i obrazovanju što mu je omogućilo bolje razumijevanje složene politike i društvenih odnosa njegova vremena. Drugi su ga podcijenili zbog njegove visine. “Moć je” – kaže on, “samo jedan trik i sjena na zidu. Čak i jedan jako malešan čovjek može stvoriti jako veliku sjenu na zidu.” Tyrion je nedostatak visine nadoknadio razumom. Riječ je o jednom malenom, neprimjetnom i, na prvi pogled, nevažnom liku, koji se hrabro žrtvuje i riskira sve što ima da bi učinio nešto što je za cijelo društvo od nevjerojatno velike važnosti i koristi. Ovaj atipični hedonist predstavlja kršćansko razumijevanje ljudske osobe koja u svakom biću, unatoč njegovoj eventualnoj slomljenosti, vidi potencijal i vrijednost.

Borba između Dobra i Zla se, prema Martinu, vodi unutar svakog pojedinačnog srca. “Game od Thrones” je moralni univerzum u kojem ništa nije crno-bijelo, kao kod Tolkiena, nego je sve prepuno nejasnoća, koje u stvarnosti svakodnevno vode u konflikte.

Martin snagu i nadu našega svijeta pokazuje upravo u slabosti i povrijeđenosti, pri čemu je sličan ne samo Tolkienu nego i apostolu Pavlu koji piše: “Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest.” (1 Kor 1, 27-28).

Zanimljivo je primijetiti da se spasenje u “Game of Thrones” ili barem mogućnost spasenja ne pronalazi u pobožnosti, nauku ili moralu, nego na rubovima priče i povijesti. Daleko od religije i moći. Martinova priča je prenapučena atipičnim junacima koja kod njega imaju lice kopileta, patuljka, siročeta, zatvorenika, bogalja i izgubljene djevojčice. Ovdje su nositelji spasenja i oslobođenja oni koji su otpisani i odbačeni. Baš kao u Bibliji.

Ovo je, dakle, Evanđelje po Martinu i “Game od Thrones”: Snaga se, suprotno svim očekivanjima, otkriva u ranjivosti. Suosjećanje i milost su snažnije od osude i izdaje. Slabi neće samo baštiniti zemlju, nego će je zapravo i spasiti.