Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini je izvjesni vremenski period, u kojem nas quasi politički megalomani maltretiraju svojim ispraznim obećanjima, plakatima, nemuštim govorima i utopijskim frazama, koji su uvreda za zdrav razum, zakonodavstvo i zdravstveni sustav.

No, ako uzmemo u obzir da jedno društvo, kao što je BiH, koje se nalazi u višegodišnjoj letargiji i krizi, nakon određenog vremena počinje rađati ekstreme, onda je sve lako shvatljivo. Svaka država naime nakon 10-15 godina recesije upada ne samo u ekonomsku, nego i društvenu krizu. Društvene vrijednosti se urušavaju, a sve je veći broj onih koji se na raznorazne načine pokušavaju domoći što većeg materijalnog dobitka, čemu i svjedoči sve veći broj pljački, ovisnika o igrama na sreću i onih koji ulaze u političke stranke. Nakon dvadesetak godina stagnacije, društvo se počinje raspadati, a na političku scenu stupaju neobrazovani ekstremisti, prebjezi i uhljebi.

Jedna od definicija uhljeba glasi: “Uhljeb je osoba koja prima plaću iz državnog proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodate vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života.” (Luka Popov)

Postoji nekoliko vrsta uhljeba: socijalistički uhljebi (penzioneri koji nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da su u Jugoslaviji živjeli na tuđi račun), etnički uhljebi (oni koji shvate da imaju drugačija krvna zrnca od većine i pragmatično to iskoriste po uzoru na Milorada Pupovca ili Zoru Dujmović), vojni uhljebi (lažni invalidi koji su rat vidjeli jedino na TV-u) i, najčešća nuspojava, stranački uhljebi (članovi političkih stranaka koji su potpuno neadekvatno i nezasluženo dospjeli na (ne)radno mjesto).

Nije više ni tajna da su podobnima i zasluženim članovima stranačke mladeži u Hercegovini izmišljena radna mjesta u državnim tvrtkama, koje su pod kontrolom “stožernika”, a da o općinskim uredima i “hrvatskim” institucijama i ne govorimo… Da odmah razgraničimo stvari, nisu uhljebi oni koji rade nešto korisno u javnim službama, nego oni na izmišljenim i nepotrebnim radnim mjestima, kojima su zapravo ta “radna” mjesta samo nagrada za stranački aktivizam/podršku, pa čak i šutnju. Uhljebi su glavno tkivo stranačke mašinerije, kojoj nije cilj boljitak naroda, nego ekonomski prosperitet stranačkih uzdanica i onih koji su (im) podobni. I da… Što vrijedi za vladajuće, odnosi se, naravno, i na tzv. opoziciju.

U određenim trenucima svog života osjetim radikalne porive. Jedan od takvih je želja da se taj društveni talog javno razotkrije i izloži društvenoj sramoti i ostracizmu. Jer, bez konkretnog imenovanja uhljeba s imenom i prezimenom, teško da će se išta pomaknuti s mrtve točke.  No, onda se javi u meni glasić savjesti: “Ma gdje ćeš to… I oni su ljudi.” Onda onaj drugi glasić odgovori: “Ako ti ljudi namjerno štete društvu i uništavaju ne samo sadašnjost nego i budućnost ovog dijela svijeta, zašto bi se o tome trebalo šutjeti?” Kad se uhljebi boje naroda, vlada sloboda. U suprotnom, vlada tiranija stranačkih uhljeba koji umišljaju da su, jel, spasitelji našeg “napaćenog, ali ponosnog naroda”, pa će tako na predizbornom skupu, uz frenetično pljeskanje, koje ispada iz svakog ritma,  Miroslav Škoro treštati iz zvučnika: “Sude mi zato što svoje volim, volim najviše; što sam branio svoje najdraže”, a oni će pomisliti da ova pjesma opisuje upravo njih. Ma ne sudi vama nitko zato što volite svoje, nego vam  želimo suditi zato što ste pokrali one koji su mislili da ste njihovi. U tome je fazon. No, iluzorno je nadati se da će oni to razumjeti, jer su i na osjećaj srama, koji bi ih možda nečemu i naučio, davno oguglali.

No, uhljebi nisu uzrok problema nego samo simptom. Uzrok je naš mentalitet.

Autor ovih riječi pokušava što je više moguće bježati od politike i čak i u takvom stanju političke distanciranosti poznaje osobno 30-ak nekompetentnih državnih (ili gradskih) službenika i članova političkih stranaka koji pod krinkom borbe za opće dobro rade samo na tome da se što bolje i dugoročnije “osiguraju” ili uhljebe. Skoro sam se iznenadio nakon što sam na izbornim listama vidio nekoliko ljudi, koji vjerojatno ni sami ne znaju kako su i zašto dospjeli na te liste.

Ali opet mi je jasna ta privlačnost političkog “zova” u Bosni i Hercegovini. Možete bez straha što god želite i s kim god želite, uz solidnu cijenu, a ni najgori oblik “političkog AIDS-a” koji vas eventualno može pogoditi – prezir građanskih moralista – nije osobita prijetnja, ponajmanje smrtonosna. Dopušteno vam je za veliku plaću apsolutno ništa ne raditi (u nekim je slučajevima time šteta najmanja), a otkaza se uopće ne morate bojati. Da stvar bude zanimljivija, nakon što “odradite” svoj politički mandat, imate pravo na tzv. “bijeli kruh (hljeb)” iliti još godinu dana (ne)zaslužene plaće. Od izvanjskih “neprijatelja” štiti vas vaše političko zaleđe i solidarnost kaste, a ako ste parlamentarni zastupnik, uživate i imunitet koji vas čini gotovo nedodirljivim. To je doista posebna kasta, od koje još samo idealističko nastrojeni teoretičari i nepragmatični etičari očekuju da njeguje određene moralne principe kao raison d’etre svake politike.

Uzmite primjer jednog političkog predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Znate li, bez guglanja, koji je prostor njegova djelovanja, što on zastupa i kojim se temama konkretno bavi? Na koji je točno način pridonio egzistenciji hrvatskog kolektiva u Bosni i Hercegovini? Politička reprezentacija Hrvata u BiH je, kao što i sami možete primijetiti, koncentrat postojeće ponude (bolje nemamo) te posljedica biračke potražnje (mi smo ih izabrali). Odraz volje većine ovdašnjih konzumenata biračkog prava i smiješno je zavaravati se iluzijom da narod zaslužuje bolje, poštenije, odgovornije, kompetentnije političare od onih koje ima. Dobro smo i prošli. Vjerojatno zaslužujemo i gore. Jer, oni, narodni zastupnici i općinski vijećnici, reflektiraju stanje svijesti i razinu temeljnih društvenih vrijednosti u zemlji, ma koliko mi šutjeli o tome.

Ali ja opet nimalo ne sumnjam u budućnost ove zemlje s tako pametnim mladim ljudima koji će jednog dana, uz pomoć teško stečenih diploma iz političkih inkubatora, pardon akademija, preuzeti kormilo ove naše države koja brodi opasnim tjesnacima i kojoj će trebati mirna, pametna i čvrsta ruka.