John Oliver je usporedio Novogodišnju noć s uginućem najdražeg kućnog ljubimca za kojeg ste emocionalni vezani: “Znaš da će se kad-tad dogoditi, ali se nikako ne možeš pripremiti na taj užasan trenutak.”

Koliko god moja odluka povlačila za sobom posljedice, postoje životni događaji u kojima svjesno i slobodno odbijam sudjelovati. To su vjenčanja / svatovi i novogodišnja slavlja.

U svatovima se jednostavno ne osjećam kao riba u vodi. Mislim da sve potječe još iz djetinjstva. Imao sam četiri godine i bio sam prisiljen ići u Tihaljinu u nekakve svatove, pod šatorom. Nisam se ugodno osjećao i od tog trenutka sam redovno izbjegavao takve prilike. Jedina je razlika što sam do punoljetnosti bio prisiljen redovno lagati kako bih izbjegao nepotreban cirkus. No, u posljednjih desetak godina svjesno i smireno svima objašnjavam da, jednostavno, ne mogu/ne želim biti dio tog… nečeg. “Not my cup of tea!” – što bi rekli braća Englezi. Naravno, sve me to koštalo par nategnutih odnosa. No danas sam potpuno miran i rasterećen.

Drugi događaj, u kojem također odbijam sudjelovati na uobičajen način, jest slavlje prijelaza iz stare u novu godinu.

Volim slaviti, ali slavlje godišnjeg resetiranja kalendarskih znamenki nije povod za raspašoj moje, hedonizmu sklone, duše balkanske. Nikad nisam volio „čekati“ Novu godinu. Nikad me to nije ispunjavalo, štoviše. Redovno je ostavljalo razočaravajući dojam. Zanimljiv je i sam pojam “čekanja Nove godine”. Za bitna slavlja našeg života ne kažemo da ih čekamo, nego se pripremamo za njih. Novu godinu pak čekamo. Ako ćemo iskreno, doček nove godine je pasivno držanje, prepuštanje sebe vremenu, izručivanje sebe onom geslu: “Što bude, bit će.” Zar to nije u suprotnosti s nama ljudima? Ne želimo biti objekt, nego subjekt vlastitog života, a upravo kod slavlja Nove godine organizirano se pretvaramo u promatrače i ushićene predmete nepoznatog. Toliko akcije i spremanja radi dočeka Nove godine, a zapravo se ne događa ništa novo.

Kraj godine obilježavam u miru i bez velike galame i to iz čisto praktičnih razloga; sažimam i promatram svoj život u proteklih 365 ili 366 dana i vučem praktične smjernice za novu kalendarsku cjelinu.

Nisam osoba koja će previše žaliti za prošlim, propuštenim, nego se pokušavam koncentrirati na ovo sada. Ovo je trenutak kad se obično podvlači crta ispod svega onoga što smo učinili kao i onoga što nismo učinili, a mogli smo. Kakva je bila protekla godina – svatko zna najbolje osobno.

Neću biti poput mnogih, pa reći da mi je protekla godina bila fantastična. Ovo je godina u kojoj je bilo puno zanimljivih susreta / trenutaka / događaja, ali isto tako godina u kojoj sam se suočio s tumorom prostate, kojeg sam uspio pobijediti, tako što sam shvatio da u ovom slučaju moram pobijediti, nadvladati samog sebe. Ne, nikome nisam govorio o svojoj borbi. Znalo je troje ljudi koji su „morali“ znati zbog svakodnevnih obaveza. Ovo je bio “moj problem” i tako sam ga uspio nadvladati. Sad sam vjerojatno neplodan, ali toliko pjevana plodnost se ionako ne nalazi visoko na ljestvici mojih životnih prioriteta.

Bilo je u (sad već prošloj godini) dosta lomova, suza i usamljenosti. Bilo je puno promjena; kako dobrih, tako i loših. Zabilježeno je i puno smijeha, lijepih sjećanja, prijatelja i ljubavi. Shvatio sam jednu zanimljivu stvari: neovisno o tome što život baci na tebe, jednostavno to isto zgrabi i trči. Iz svega toga naučiš nešto novo.

Teško mogu priznati da je prošla godina općenito bila dobra za društvo. Nije. Bilo mi je teško gledati / slušati mlade ljude koji su prisiljeni ili izdati svoje ideale ili napustiti svoje snove da bi sebi osigurali egzistenciju.

Ako smatraš da je prošla godina bila fantastična i da se bolja neće ponoviti, živiš u nekom izoliranom svijetu ili si na jakim drogama. Razumijem ove koji su se nakon izbora “uhljebili” u državnim firmama ili županijskim/kantonalnim službama, ali što je s ostalima? Kad ćemo se konačno prestati zadovoljavati onim: “Ma, dobro je dok ne puca.”?

Nema potrebe pretvarati se da će nova 2016. godina biti drugačija od prethodne. Život nije Pepeljuga koja se preobražava u ponoć. Ponoć je već otkucala i sve je isto. Ništa se nije promijenilo. Niti će, ako ovako nastavimo. S dočekom nije počelo ništa novo. Novu godinu nam je živjeti pod istim uvjetima s kojima smo završili staru godinu. Konformistička balkanska stoka je navikla na pognutu glavu i gutanje fekalija. No, dokle god postoji ona šačica “buntovnika”, postoji i nada.

Dragi moji, uvijek imajte na umu da je za napredak čovječanstva u ovom trenutku kudikamo važniji duhovni nego materijalni razvoj. Možda toga niste ni svjesni, ali pogledajte malo oko sebe. Situacija nije previše svijetla. Nedavno je jedan mladić, kojeg sam dobro poznavao, završio svoj život. Ni kriv ni dužan. Ne znamo ni “dana ni časa”, što kaže Isus.

Ostavite u svom životu prostora za sve ljude jer ne znate što oni sa sobom nose. Čak i ono loše doneseno, na kraju može proizvesti nešto dobro.
Uzmite od ljudi ono najbolje, ignorirajte ono loše.
Vrtite svoj film.
Nikad se nemojte brinuti oko toga imaju li ičiji postupci veze s vama. Nemaju.
Svatko od nas može slobodno upravljati koncima vlastitog života.
Svatko od nas sebe ispravlja.
Svatko je sam sebi najgori neprijatelj.
Ti budi sebi najbolji prijatelj.
Zaljubi se u sebe i konačno zavoli samog sebe.
Ako nisi dobar prema samome sebi, nećeš biti ni prema drugima. Napravi grešku, jer očito te „činjenje ispravnih stvari” ne čini sretnim.

A što se tiče iščekivanja nekakvog zemaljskog spasitelja koji bi nas trebao izbaviti iz svih naših nevolja, ništa od toga. Ako već želiš promjene, onda ih napravi sam.