Zeznuta je sloboda govora, a još zeznutija je ova demokracija. Ona svakom čovjeku jamči pravo na mišljenje, a, kao što je očito samim ovim tekstom, današnja tehnologija to rođenjem stečeno pravo provodi u djelo. No, postoje li granice?

Kod nas se u posljednje vrijeme sve češće ukazuje na problem ksenofobičnih i negativnih komentara, ponajviše u režiji nepismenih i psihološki oštećenih osoba kojima prvenstveno nedostaje razuma, obrazovanja, kulture, kućnog odgoja, sreće, veselja, pa zašto ne reći i pameti. Takvih je, draga moja manjino, u ovom svijetu najviše, a borbu sa svojim frustracijama liječe na svakom koraku, željeli mi to ili ne.

Nikad ništa anonimno ne komentiram. Ne psujem ili vrijeđam drugoga. Mišljenja sam da to nije pošteno. Smisao komentara je ponuditi vlastitu interpretaciju iznesenih i napisanih stvari ili nekog događaja, iznijeti svoj osobni stav o toj temi i pokušati ga obrazložiti. Bez spominjanja sugovornikove bliže i dalje rodbine. Činjenica je da anonimnost izvlači ono najdublje iz čovjeka. Što je u našoj dubini, to svatko od nas najbolje zna sam za sebe. Više je psiholoških istraživanja (npr. J. Sulen o “Online disinhibition effect“) pokazalo da se ljudi u svojoj kvazi-anonimnosti ponašaju drugačije nego što bi činili kad bi njihov identitet bio općepoznat. No, kako to inače bude… Komentari na našim (ne)ovisnim portalima su postali ispušni ventil gomile privatno ogorčenih ljudi koji idu obasipati drvljem i kamenjem svakoga tko im naleti na volej ili tko ne dijeli njihova razmišljanja i sve što im se čini uzrokom njihova velikog nezadovoljstva. Ovdje je najmanje važno tko je na tapeti: jesu li to Bosanci ili Hrvati iz Republike, Laponci ili Amerikanci, homoseksualci ili komunisti, muškarci ili žene, Golfovi ili Škode, dan ili noć.

Riječ je, dakle, o ljudima koji su očito nosili kišobran kad je Bog inteligencijom i pristojnošću zalijevao Zemlju. I, umjesto da stisnu Alt + F4, otiđu u garažu, pokriju se karijolom i vrte točak (što im drugo preostaje?) takvi se uhvate tastature i komentiranja.

Prije sam bio naivan pa čitao jako ružne stvari o sebi i razbijao glavu razmišljajući: “Pa dobro. Što sam ja tim ljudima loše napravio?” I onda sam shvatio da to nema nikakve veze sa mnom nego da su takvi ljudi prema svakome takvi i da im je vjerojatno najteže samima sa sobom. Da sačuvam svoje zdravlje i mir, već godinu i pol ignoriram i ne čitam takve stvari. Osjećam se maltene fantastično. Slično savjetujem i vama, koji ste u posljednje vrijeme žrtve napada anonimnih onlajn ratnika.

Dakle, ignoriraj hejtere.

Uostalom, ako stvarno želiš izbjeći kritiku i napade, onda, kako kaže Einstein, ne govori ništa, ne radi ništa i budi – ništa. Jednostavno se naoružaj strpljenjem i nabaci osmijeh na lice – nisu negativci vrijedni živciranja…