Nedavno se dogodio užasan masakr na Floridi gdje je ubijeno 49 osoba homoseksualne orijentacije. Komentari po našim društvenim mrežama bili su nevjerojatni. Previše je bilo onih, koji su, zaslijepljeni teorijama zavjera i umjetnim veličinama, teško pronalazili barem malo empatije za ubijene i stradale ljude. Oni u njima nisu vidjeli nečije sinove/kćeri, braću/sestre ili prijatelje nego “pedere koji su dobili što su zaslužili”. Đavo mi nije dao mira, pa sam voajerski bacio oko na facebook profile osoba koji su se tako izražavali. Da stvar bude još gora, većinom je riječ o mlađim ljudima koji se deklariraju kao (veliki) vjernici (kršćanstvo/islam). Teško je ne primijetiti da je upravo ideološka pozadina religijskih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini omogućila negativne komentare i stvorila klimu linča.

Umjesto da mi, kao vjernici, budemo glavni promotori Radosne vijesti i podrška svima onima koji su isključeni, marginalizirani i osuđeni, mi njihovim progonima liječimo licemjerje vlastitog morala.

Krug mojih poznanika je jako širok. U ovome se krugu nalazi i nekoliko pojedinaca koji su, igrom slučaja ili razvedeni (ponovno oženjeni) ili homoseksualci ili bože-me-prosti ljevičari. Moram napomenuti da su svi oni jako dobri vjernici, ali i da zbog više-manje neugodnih iskustava, imaju određenu distancu prema Crkvi, crkvenim službenicima i većini katolika koji se vole nazivati “vjernim narodom Božjim”.

No, uvjeren sam; moji poznanici su članovi Božjeg naroda i svatko od njih na svoj način realizira komadić Neba u našoj sredini.

Ima u Novom zavjetu jedna zgoda Isusova susreta s bogatim mladićem, koji je došao upitati Isusa što mu još nedostaje da osigura sebi kartu za Božje kraljevstvo, ne zaboravljajući, naravno, napomenuti da je njegov vjerski život zapravo besprijekoran. Iako je Isus potvrdio njegov korektni život, opet mu je rekao da mu još nešto nedostaje, što se mladom bogatašu nije baš svidjelo. No, ovdje se ne radi (samo) o novcu i bogatstvu, kako se to inače misli, nego o pogledu na svijet (i na Boga). Mladi bogataš je pobožno odgojen i poznaje cijeli katekizam napamet. On zna (!) da Bog kažnjava zle, a nagrađuje dobre. Ako uzmemo u obzir tradicionalnu predodžbu Božjeg blagoslova (veliki posjedi, stabilna financijska situacija i velika moć), mladić se smatrao povlaštenim u Božjim očima. No, ako promatramo ove elemente Božjeg blagoslova, onda također vrijedi i obrnuto da su siromašni, beskućnici, obitelji bez djece i oni bez ikakva obrazovanja, ugleda i moći zapravo bez-božni i napušteni od Boga.

I u ovom grmu leži zec.

Isus je uporno pokušavao pokazati ljudima da je Bog Otac svih ljudi te da nijedno ljudsko biće nije bez-božno i da ne postoji nijedna životna situacija iz koje bi Bog bio isključen. Njegov životni program bio je kritika ove ksenofobične slike okrutnog Boga i njezinih pastoralnih posljedica, koje su destruktivno i negativno djelovale na obične ljude.

Mladi bi se bogataš možda lako mogao odreći svog bogatstva, ali ostalo je otvoreno pitanje koliko je bio spreman odreći se svoje slike Boga (i svijeta). Upravo je to kamen spoticanja u cijeloj priči. Isusov je Bog onaj koji “miče moćne s njihovih uzvišenih prijestolja; koji uzvisuje neznatne; koji daje gladnima sredstva za preživljavanje, a pušta bogate da odu praznih ruku” (usp. Lk 1, 46-55).

Pitanje je: nedostaje li možda i nama nešto? Realiziramo li i mi onaj komadić Neba u vlastitoj sredini? Kako se odnosimo prema onima koji su na bilo koji način isključeni, marginalizirani ili stigmatizirani?

Spielbergova “Schindlerova lista” je fantastična epska drama, koju ne bi bilo loše i nekoliko puta pogledati. Čisto kako bismo se s vremena na vrijeme podsjetili da mi, ljudi, i nismo toliko veličanstveni kako se često predstavljamo, nego da, kao društvo, znamo često zalutati i izgubiti se. Riječ je, naravno, o odnosu Hitlerove Njemačke prema Židovima i svima onima koji su na bilo koji način bili “inferiorni”. Tako se u filmu odigrava zanimljiva scena između Amona Götha (gl. Ralph Fiennes), zapovjednika koncentracijskog logora Plaszow i mlade židovske sluškinje Helen Hirsch (gl. Embeth Davidtz).

Polupijani Göth joj prilazi i govori: “Jako bih htio posegnuti i dotaknuti te u tvojoj samoći. Što tu ne bi valjalo? Shvaćam da nisi osoba u strogome smislu te riječi, ali… Možda je s nama sve u redu. Možda sve ovo ne valja. Kad vas uspoređuju sa štetočinama, glodavcima, ušima… Ja samo… Ma da, dobro si to rekla! Vrlo dobro. Ima li štakor ovakvo lice? Ima li štakor ovakve oči? Zar Židovi nemaju oči? Suosjećam s tobom, Helen… (tišina) Ne, ne bi išlo. Ti, kujo židovska. Skoro si me zavela, zar ne?” Amon je nakon ovoga pretukao Helen skoro na smrt.

Budući da je bila Židovka, Helen nije bila za njega ljudsko biće. Ona je bila “nešto”. Nije bila vrijedna postojanja. Njezina je egzistencija ovisila samo o njemu. On je sebe (i sve ostale pripadnike arijevske rase) smatrao gospodarom njezine sudbine. Nije to bio samo slučaj sa Židovima u Hitlerovoj Njemačkoj, nego i primjerice općenito sa ženama, crncima, određenim religijskim zajednicama (koje su pak kasnije i same znale biti totalitarne i neprijateljski raspoložene prema “drugima i drugačijima” te na taj način drugima nanijeti strašnu bol) te, danas, homoseksualcima.

Hannah Arendt je ovo stanje svijesti fantastično opisala pojmom “banalnost zla“. Ona navodi primjer Adolfa Eichmanna (nadimak: Arhitekt Holokausta), koji je bio običan čovjek i birokrat koji je “samo izvršavao naredbe“. Eichmann je, paradoksalno rečeno, bio dobra osoba u svom (nacističkom) sustavu, jer se besprijekorno držao zakona. Posve logičnim (!) ispunjavanjem slova zakona, Eichmann je smatrao da samo izvršava svoju prirodnu dužnost.

Banalnost zla nam pokazuje da i obična, prosječna i pristojna osoba može u određenim uvjetima počiniti najstrašnije zločine. Pokretačka snaga činjenja svih režimskih zločina je plod nedostatka refleksije o vlastitim mislima/djelima ili, bolje rečeno, odbijanja razmišljati vlastitom glavom. Uz sve to, naša religioznost je, nažalost, plodno tlo za mitomaniju, puku deklarativnost i licemjerstvo. Osoba koja zaista vjeruje drži se temeljnih principa svoje vjere, pred Bogom i u vlastitoj savjesti, dok izvanjski religiozna osoba drži samo do izvanjskih deklarativnih oblika vjere, nastoji pripadati grupi i želi ostaviti što “religiozniji” dojam.

Tako će religiozni pojedinci, u borbi protiv homoseksualaca (isto kao i nekad prije u borbi protiv prava žena, crnaca ili Židova) selektivno čupati biblijske citate iz konteksta, samo kako bi svom (nepromišljenom) stavu dali udarnu religijsku dimenziju, koju se pak – ne smije (!) dovesti u pitanje.

Gdje je u cijeloj ovoj priči empatija prema ubijenim mladim ljudima na Floridi?

Ernest Hemingway u svom romanu “For Whom the Bells Tolls” (hrv. “Kome zvono zvoni”) piše: “Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni”