Ponekad je dovoljan jedan detalj da shvatimo što smo i kamo idemo. Jedan posve slučajni susret s čovjekom koji ti je pomogao, a da toga nije bio ni svjestan, drugačije gledati na neke stvari. Ne, ovo nema nikakve veze s patetikom. Ovo je samo jedna malo drugačija priča o jednom Božiću.

“U početku bijaše Riječ, i Riječ, bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.” (Iv 1,2)

Nikoga pretjerano ne zanimaju brojevi i statistike. Ono što nam ostaje u sjećanju su slike. Slike nam često opsjednu srce i okupiraju um. Na poseban način slike drugih ljudi. Jer uvijek je riječ o konkretnim ljudima, a ne o nekim apstraktnim idejama.

U godini 2016. ne možemo razmišljati o Božjem utjelovljenju (koje se dogodilo preko cca 2000 godina) bez osvrta na izbjegličku tragediju u Europi. Naravno da će većina nama dostupnih pastirskih poslanica povodom Božića i ove godine biti monotona. Da budem iskren, ne pamtim baš kad sam pročitao konkretnu, životnu i aktualnu božićnu poslanicu jednog domaćeg biskupa. No, to sad nije tema. Neka rade što god hoće.

“Svjetlost istinita, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet.” (Iv 1,9).

Proteklih sam 10ak dana intenzivno razmišljao o Božjem utjelovljenju. Neki me dan jedan student pitao: “Vjeruješ li ti stvarno da je Bog postao čovjek?” Da, vjerujem. Smatram da se Božja inkarnacija odigrala u jednom konkretnom povijesnom trenutku (nekad prije 2000 godina) i na konkretnom geografskom prostoru (Palestina, koja se nalazila na margini veličanstvenog Rimskog carstva).

Isus je bio Židov. Da, pravi Židov. Ova povijesna činjenica je u jednom povijesnom razdoblju (1933-1945) bila ignorirana, čak i od strane kršćana, koji su “arijanizirali” Rabija iz Nazareta  bez ikakvih problema.

“K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.” (Iv 1,11)

Slaviti Božić kao idiličnu retrospektivu jedne simpatične i bezbolne (a i bezlične) priče iz jaslica znači promašiti smisao Božića. Nikako se ne može ignorirati činjenica da i Isusova priča ima migrantsku pozadinu: bio je prisiljen roditi se u negostoljubivim uvjetima, slično kao što se djeca danas rađaju u bijegu, na sredozemnim otocima, u izbjegličkim kampovima i iza bodljikavih žica koje dijele ljude i “ljude”. Unatoč idiličnim prikazima Isusova rođenja, u tom konkretnom povijesnom momentu nije bilo nikakve idile, nego prvo strah, neizvjesnost, pa tek onda ogromna nada. Sve ostale interpretacije su pobožno brbljanje koje nema nikakve veze sa stvarnošću.

Isusovo rođenje je bilo, jednostavno rečeno, znak nade. U razdoblju političke i ekonomske krize dogodilo se jedno “ipak”. Unatoč svim preprekama koje sprječavaju život – dogodila se Božja inkarnacija.

Već sam na početku rekao da mi pamtimo slike. Svi se sjećamo Aylana Kurdija, nesretnog dječaka čije je mrtvo tijelo Sredozemno more izbacilo u Turskoj. Mnogi također pamte prizor krvavog Omrana Daqneesha, koji je, preživjevši zračni napad u Aleppu, snimljen kako sjedi u vozilu Hitne pomoći i praznog pogleda promatra što se događa oko njega.

Dok je cijeli svijet šutio i ravnodušno promatrao nevolju koja mu se pred očima događa, papa Franjo je u travnju 2014. otišao na otok Lesbos, odakle je sa sobom poveo tri izbjegličke obitelji u Rim. U jednom svom govoru je naglasio kako “nikad ne smijemo zaboraviti da izbjeglice nisu samo brojevi, nego ljudske osobe s licem, imenom i vlastitom poviješću”. Također je dodao da je “Europa domovina ljudskih prava i da to moraju osjetiti svi oni koji stupe na europsko tlo”.

„I Bog postade čovjekom…“ Ovo nije nekakva bezlična retorika ili nekakav religijski žargon. Božje utjelovljenje je konkretan čin. Naravno da neće svi slijediti primjer pape Franje i ostalih velikana našega vremena, koji uporno govore o izbjegličkoj krizi kao najvećoj europskoj krizi nakon Drugog svjetskog rata. Naravno da će mnogi ići linijom manjeg otpora i nesvjesno slijediti desničarski populizam.

Da budem iskren, u početku sam bio jako zbunjen. Nisam znao što misliti. Pragmatična ekonomska strana mene mi je govorila da me se to uopće ne tiče. No, čim su izbjeglice došle pred austrijsku granicu, prijavio sam se u Crveni križ i Caritas i svakog vikenda pomagao policiji, liječnicima i ostalim volonterima pri prijemu izbjeglica. Na malom graničnom prijelazu u Bad Radkersburgu upoznao sam jako puno ljudi. Jedni su bili nevjerojatno skromni, drugi su bili bahati, treći su bili razočarani i skoro bez nade. Kao i svugdje, naravno. S mnogima sam imao priliku razgovarati. Bilo je tu dosta šupljaka, tj. onih koji su na silu željeli postati Europljani; bilo je tu jako puno onih koji su izgubili sve što su imali, pa čak i cijele obitelji. Desni populisti ne mogu pojmiti da i među tim ljudima postoji raznolikost. Nikako da shvate da čupajući kukolj, čupamo nužno i zdravo žito. No, zašto sam uvjeren da je cijela ova desnopopulistička politička retorika jedno obično sranje? Zato što je to linija manjeg otpora. Zato što je to način razmišljanja koji ne traži velik napor. Zato što je to način života koji ne traži od nas da napustimo zonu vlastite sigurnosti.

Ali, ako stvarno želiš susreti Boga, onda trebaš prijeći na drugu stranu. Nema druge.

Miroslav Škoro pjeva negdje kako “heroji ne plaču”. Ma plaču, Škoro, plaču. Samo to nitko ne zna, jer ih je teško vidjeti. Heroji plaču u tami vlastite duše, kad bol, čak i za njih, postane prejaka. Rijetko, ali događa se. To sam tek shvatio u razgovoru s Hammom. Hamma je mladi inženjer elektrotehnike čija se žena utopila na Sredozemnom moru. Ostavila mu je samo 6-godišnjeg sina koji je, zajedno s ocem, bio prisiljen dva mjeseca putovati kroz sve moguće i nemoguće uvjete. Unatoč svemu, to je jedno od najpristojnijih i najskromnijih bića koje sam u životu susreo. Uglavnom, budući da nije bilo dovoljno autobusa koji su trebali prevesti izbjeglice do već osiguranih privremenih smještaja, Hamma i njegov sin su trebali pričekati 3-4 sata na novi autobus, te se pojavila prilika za konkretniji i duži razgovor… U tom sam momentu shvatio, dragi moj Škoro, da si u krivu. Da, heroji plaču. Heroji stvarno plaču. Da mogu i da imam tu moć, to bi bila vijest svih vijesti. Na pozornici bezličnih likova i izgubljenih duša, koje svakodnevno parodiraju pred našim očima, to bi bila udarna vijest. Umjesto bljutavih sapunica, saborskih sjednica i besmislenih talk-showova – to bi bila vijest. Ovaj heroj je zaplakao. Imao je savršen život. I on i žena su bili fakultetski obrazovani. I bili su zaposleni. Kad su dobili sina, nisu smatrali da bi im se išta loše moglo dogoditi. Onda je došao rat i sve su morali ostaviti. Skupili su sve vrijedno što su imali i krenuli put Europe. ISIL-ovci su ih zlostavljali. Krijumčari opljačkali. I onda još veći užas: žena je poginula na putu… Hamma je u jednom momentu poželio sebi oduzeti život, ali obećao je sebi i svojoj ženi da će omogućiti svom sinu dostojan život. I to je ono što ga je dovelo iz Sirije do Austrije. Budući da nas je policija prekinula u razgovoru i otpratila ih do autobusa, nismo uspjeli razmijeniti podatke. I sad žalim zbog toga. Ovo je moja priča koja me asocira na Božje utjelovljenje. Tebi vjerojatno ništa neće značiti, ali meni je pomogla. Ova mi je priča pomogla da (još jednom) otkrijem Božji prst u svojoj svakodnevici.

Božićno evanđelje nema nikakve veze s našom wellness-religijom, koja kršćanstvo svodi na jednu egocentričnu pobožnost, koja se sastoji od nabrajanja molitava zatvorenih očiju i ignoriranja svega onoga što se događa oko nas. Jesmo li naivni svi mi koji još uvijek apeliramo na ljudskost, suosjećanje i otvorenost? Vjerojatno jesmo. Ali, nešto mi ipak govori da sve suprotno od toga nema nikakve veze s evanđeljem i Radosnom viješću koju je onaj malac iz Betlehema donio svijetu.

Ali, nevezano za sve ovo, tebi ipak dobar tek.