Ovih dana maštam o putovanjima i dalekim i nepoznatim krajevima. Mislim da patim od “fernweha”. Fernweh je inače jedna simpatična njemačka riječ koja označava težnju ili žudnju za daljinom, tj. udaljenim krajevima. U hrvatskom jeziku ne postoji direktan prijevod. Onda sam se sjetio kliknuti na Couchsurfing da malo pogledam postoje li ljudi koji bi me primili na meni zanimljivim svjetskim lokacijama i tek sam tada vidio da još uvijek nisam do kraja popunio svoj profil na Couchsurfingu. I onda me dočeka pitanje: “Najdraža knjiga?” Zašto, zašto pa zašto imaju ljudi običaj pitati koja mi je najdraža knjiga?
Ali ono… Čitaju li ti ljudi uopće? Jer, ne vidim drugačijeg objašnjenja. Tko god nešto čita, tko čita često, redovito ili tko čita čisto iz zabave zna da ne postoji nešto kao što je “najdraža knjiga”. Postoje fantastične knjige, postoje smiješne knjige, postoje knjige koje nadahnjuju i dirnu i možda potaknu na životne promjene, postoje teške knjige, postoje dosadne knjige, postoje sve moguće vrste knjiga, ali “najdraže knjige” ne postoje.
Ako bi se mogla odabrati “najdraža knjiga”, onda bi bilo logično pretpostaviti da postoji nekakav sustav bodovanja koji bi nam dao pobjednika ili pobjednicu. Jednostavno uzmemo u obzir sve moguće faktore i kriterije i onda dobijemo knjigu s najvećim brojem bodova i to je to. Ali nije to to. Knjige nas uvode u neke nepoznate svjetove koji nas ponekad toliko obuzmu da nas i danima ili čak tjednima nakon samog čitanja znaju držati zarobljenima.
Postoji određeni broj ljudi koje zaista volim, a da ih nikad nisam vidio i susreo. Iako nikad s njima nisam progovorio, upoznao sam ih preko njihovih riječi kojima su uspješno artikulirali svoju dušu. To su npr. Meša Selimović i Niccolo Ammaniti. Ili Carlos Ruiz Zafon i Haruki Murakami. Da nosim kapu, vjerojatno bih je Meši prvom skinuo. Da i ne govorim o tome kako sam mu u svojoj glavi podigao spomenik za svaku oblikovanu misao. Nakon svega onoga što je Meša napisao, čovjeku jednostavno dođe da prestane više pisati i adrese na kuvertama, a kamoli nešto ozbiljnije. Jer sve napisano stoji. Nema dalje. To su knjige. To čine knjige.
Još sam kao dijete volio bježati u svijet knjiga. Vjerojatno zato što mi je taj svijet bio ljepši i ugodniji od onog vanjskog. Jednostavno sam se uživljavao u te najrazličitije i meni do tad nepoznate svjetove i situacije. S njima sam odrastao i one su me istovremeno odgajale. Još mi je i tada bilo čudno i nejasno kad bi me netko upitao: “A koja ti je najdraža knjiga?” Isto kao i pitanje: “A koja ti je najdraža pjesma?” Ne znam, čovječe. Sve zavisi od stanja u kojem se nalazim. Ili: “Koja ti je najdraža boja?” Ma… Još sam tada naivno mislio da će to pitanje iščeznuti i da me kasnije, kad odrastem, to nitko više neće pitati. Jer ono… Shvatit će s vremenom. Ali jok. Još je čudnija stvar da ljude odgovor zapravo i ne zanima previše. To je samo jedno u nizu chit-chat pitanja, koja bi trebala razbiti led i odvesti razgovor u nekom zanimljivijem smjeru.
“Koja ti je najdraža knjiga” je jedno od onih besmislenih pitanja. Radije bih da me netko upita koja je posljednja knjiga koju sam pročitao ili što bih zapravo volio sljedeće pročitati ili pak koji me autor/ica u posljednje vrijeme oduševio/la. Ili, još bolje, kakve knjige ne volim! Ali to te nitko neće upitati.
Elem, volim knjige. Volim razgovarati o knjigama. Ali “najdraže knjige” jednostavno ne postoje.