Budući da u posljednje vrijeme nastojim izbjegavati nepotreban stres i mučninu, bježim od BiH društveno-političke scene. No teško je nekada ignorirati očite anomalije i proturječnosti.

Nije mi jasno i još uvijek odbijam prihvatiti da u jednoj državi u kojoj je prosječna plaća 834 KM (op. tko ima tu sreću), mirovina 326,17 KM i u kojoj najmanje 700 000 ljudi živi na granici siromaštva, plaća jednog aktivnog političara iznosi minimalno cca 5 400 KM (slovima: pet tisuća i četiristo konvertibilnih maraka).

Statistički je dokazano da je Bosna i Hercegovina jedna od najkorumpiranijih država u Europi. Politička korupcija je društveno opasna pojava, koja ne samo da uništava državne institucije, povjerenje građana u demokraciju i svaki mogući gospodarski napredak, nego i rezultira opravdanim bijesom na političare koji zloupotrebljavaju ionako ograničeni financijski budžet.

Politička mafija radi punom parom posljednjih godina. Toliko je sve uznapredovalo da ovdje više nije riječ o podzemlju nego o – nadzemlju. Njihove su namjere ozbiljne, a njihova nedjela uredna, pomno isplanirana i, što je najsmiješnije, sve ih je lakše pratiti. Nadležne sigurnosne službe tapkaju u mraku između kriminalaca, političara, korupcije i vlastite trulosti.

Nema potrebe trošiti slova. Svjesni ste svega. Neznatni dio društva je zasjeo i okupirao vladarske stolice, a većina jedva preživljava. Poznate su vam i “veze i vezice” na fakultetima, namješteni poslovi u državnim firmama, politički motivirane smjene / promocije u istim tvrtkama, unaprijed dogovoreni natječaji… Znate bolje od mene koliko (i na koji način) pojedini profesori naplaćuju studentima polaganje ispita te koliko košta mjesto na rang-listi prijemnih ispita na određenim fakultetima. Ali sve je to već poznato i maloj djeci, nažalost.

Često se postavlja pitanje tko bi to mogao ovom društvu umornom od lažnih obećanja i neprestanih prevara donijeti novu nadu i eventualnu promjenu mentaliteta.

Jedna od najvećih zabluda modernog svijeta jest ona o studentskoj kasti koja je predvodnik svih promjena. Pričali su mi stariji o studentima koji su bili nekad bili najveća društvena sila. Tko je imao studente na svojoj strani, imao je sve. Studenti se prije nisu libili hrabro stati ni ispred tenkova. Ovi se današnji boje i bicikla…

Stariji ljudi nostalgično tvrde da je studentsko doba najljepše životno doba. S jedne strane to na prvi pogled stoji: ispijanje kava, orgijanje daleko od roditeljskih očiju pod krinkom dobre, pobožne djevojčice ili dječaka iz prve klupe, te ona narodna “ni brige ni pameti”, nikome ne pada teško. S druge strane: da bi preživio u jednom studentskom gradu, ne možeš se samo oslanjati na roditeljski džeparac nego moraš zaraditi za život, kako uz pomoć stričeva i tetki iz zapadne Europe, tako i uz pomoć vampirskog studentskog servisa. Stipendije su ili mizerne ili ti treba jako dobra veza. Smještaja u domovima ne samo da je malo nego su u nevjerojatno lošem stanju. Neshvatljivo je da dvije osobe žive u doslovno desetak kvadrata. Neću ni započinjati o akademskom formiranju mladih ljudi: na tri stotine studenata dođe jedan profesor, koji u 75% slučajeva ni po kojem kriteriju ne zaslužuje mjesto sveučilišnog profesora.

Svaka državna vlast je svjesna činjenice da ako drže studentske organizacije u svojim šakama, drže sve. Postoji i jedan broj onih koji se na početku zagriju za studentski aktivizam. U počecima su otvoreni i ustreptali poput tinejdžerice željne društvenog dokazivanja koja se podaje lokalnom narkodileru tako da sutra bude glavna u školi, a on je pri tome snimio na mobitel, pa ju je ćaća namlatio kad je doznao, kao ustaški pukovnik mladog kurira s Velebita na njegovom prvom zadatku, i otišao tražit dilera da mu razbije mobitel. No na kraju se sav aktivizam svede na to da su važniji mili pogledi i ugodne kavice s dekanima i političkim predstavnicima negoli bespoštedna borba za studentska i ljudska prava općenito. Zahvaljujući svemu ovome te nedostatku transparentnosti i nesređenosti financijskog statusa, studentske organizacije već neko vrijeme imaju jednak prizvuk kao spomenuta korupcija ili političko uhljebljivanje. Da zamagle oči javnosti, političari će među nekolicinom aktivnijih studenata probrati par onih koji ne mogu ugroziti njihov idealni status quo. Jer, da oni mogu ugroziti njihove pozicije, ne bi im ni davali priliku. I njih bi maknuli. Dok im ugrađuju konac, kojim će, po potrebi, upravljati kao s lutkama, uvjerit će ih da ipak daju mladima priliku i da su ti mladi “budućnost”. Bijedno lutkarsko kazalište s vječito istom predstavom, koju skupo naplaćuju. Studentima se može predbaciti da su neosjetljivi i nezainteresirani, ali ih se isto tako mora i razumjeti. Ne bih želio biti previše strog prema njima. Oni su samo jedan dio ovog apatičnog društva, koji ih je odgojio i u kojem je bolje šutjeti i izbjegavati probleme nego se aktivirati i boriti za svoja prava.

Svakodnevno me impresionira koliko je zapravo sve oko nas naivno. Car je već duže vrijeme gol, a djeca su postala toliko lijena da bi i prst podigla, a kamo li istresla famoznu rečenicu o očitoj golotinji. Ipak možda u pitanju nije lijenost, nego obični strah. No strah od koga? Što je najgore što se može dogoditi? Neće vam srediti štelu za pripravničko mjesto u županiji ili kantonu? Neće vas preko štele upisati na željeno mjesto na fakultetu? Zašto im ne kažete da je dosta? Zašto im ne kažete da su vam upropastili ne samo sadašnjost nego i budućnost?

Kod nas, nažalost, još uvijek vlada klasični mafijaški zakon šutnje. Šute mediji (čak i oni koji nisu pod političkim zaštitom), šute novinari (čak i oni koji nisu naručeni plaćenici), šute i religijske institucije, koje s vremena na vrijeme objave nejasna i previše apstraktna priopćenja i upute (?) za “vjerni Božji narod”. Gotovo svi šute i ova je šutnja odličan primjer pasivnog sudjelovanja ili pak prešutnog odobravanja kriminalno-grešnog ponašanja, u zamjenu za određene povlastice.

Umjesto da se državni vrh obračuna s takvim kriminalcima, a da ih društvo jednostavno isključi iz javnog života i distancira iz javnosti, kod nas je suprotno. Riječ je o ljudima koji su na čelnim pozicijama te koji uživaju nevjerojatan “društveni” ugled i imaju realnu moć.

No što i očekivati od države kojom vladaju lopovi i ratni zločinci, da ne kažem – ubojice?

Ljudi su sve nemoćniji i siromašniji. To ih zapravo i čini jako opasnima za trenutnu kriminalno-političku elitu. Nemojmo ipak zaboraviti da je svaka revolucija pobuna očajnih, izgladnjelih i opljačkanih ljudi i kad oni jednom krenu, teško ih išta može zaustaviti.

Ipak… Tiocfaidh ár lá.