Prije par godina obrađivao sam s mladima temu “Nepoznati sveci”.

Među “Nepoznate svece” ubrojio sam: Oscara Romera, Martina Luthera Kinga, Mahatmu Ghandija i fra Jozu Vasilja. I prije i poslije samog susreta, dobio sam šest-sedam upita: “Kako ti možeš uopće nekoga proglašavati svetim prije nego što se Crkva službeno očituje?” Ali već su se očitovali vjernici iz cijelog San Salvadora i ostalih zemalja srednje i južne Amerike.

Jučer je nadbiskup Oscar Romero konačno proglašen blaženim u San Salvadoru.

Za one koji ne znaju, riječ je o čovjeku koji je jasno i glasno ustao protiv socijalne nepravde u svojoj zemlji i tako izazvao bijes najkonzervativnijih (i najbogatijih) krugova u zemlji. Ubijen je 1980. Njegovo ubojstvo naručio je Roberto D’Aubuisson, salvadorski političar, vojni general i osnivač Nacionalističkog republikanskog saveza (ARENA). Nikad nitko nije odgovarao za ubojstvo Oscara Romera.

Biskup Romero je bio čovjek Duha. U početku svog djelovanja bio je jako konzervativan i usmjeren samo na svoje knjige. Nakon ubojstva svog prijatelja, bio je prisiljen otvoriti oči i konačno se “probuditi”. Duh ga je uzeo pod svoje i Oscar se pretvorio u “mistika otvorenih očiju”. Stvarnost njegova naroda natjerala ga je na hrabrost otvorenog i konačnog suprotstavljanja zloupotrebama i iskorištavanju ušutkanih i uplašenih ljudi. Nije ga bilo strah u najopasnijim vremenima uputiti svoju kritiku, ne samo vojnoj hunti, poslovnim ljudima i političarima, nego i revolucionarnom podzemlju, koje se vodilo starozavjetnom logikom “oko za oko, zub za zub”.

Romero je bio obilježen kao “onaj što se petlja u politiku”, kao “onaj što koketira s komunizmom”, kao “onaj što ugrožava nacionalnu sigurnost” (koju, s druge strane, tako marljivo štite vojska, policija i diktator) te kao “onaj što zastrašuje bogatu društvenu klasu u San Salvadoru”, koja se pak, jadna, brine za boljitak države.

Je li konačna kanonizacija biskupa Romera zaokret u vatikanskom pristupu teologiji oslobođenja, koja ne “trči po nebesima” nego vidi da je središnji problem današnjeg svijeta grijeh, koji se manifestira upravo u nepravednim društvenim strukturama? Neki tumače beatifikaciju Oscara Romera kao grižnju savjesti i pokajanje, jer biskup Romero u svojim nastupima nije uživao podršku crkvene hijerahije. No, bilo kako bilo, nadam se da će ovo doprinijeti boljem glasu teologije oslobođenja koja je neopravdano sotonizirana od strane nekih konzervativnih kršćana.

Oscar Romero je izrekao neugodnu istinu i ubili su ga oni ljudi koji nisu htjeli “živjeti u istini”. Postoji li istina uopće? Istina stoji nasuprot prikrivanju i uljepšavanju stvarnosti (“Ma nije to baš tako…”), nasuprot relativiziranju (“Pa i oni rade isto, što ne bismo i mi?”) i nasuprot cinizmu (” ‘ta će bola on?”) i pojedinca i kolektiva, koji će učiniti sve da zaštite svoje privilegije. Ljudi kao što je Oscar Romero nisu sveti zato što su oduvijek “posjedovali istinu”, nego zato što su je, unatoč svim poteškoćama, nastavili tražiti i što su imali hrabrosti otvoriti joj se. Mislim da papa Franjo nije mogao odabrati bolji tajming za Romerovu beatifikaciju od svetkovine Duhova.

Ono što karakterizira današnji svijet je jedna vrsta opće nesigurnosti. Od simptoma “opće nesigurnosti” nije izuzeta ni tzv. elita, ali čak i elita mora biti svjesna da njezina budućnost ovisi samo o boljoj budućnosti siromašnih, ugroženih, marginaliziranih i iskorištenih. Elita ovisi o svima onima koji nemaju ništa drugo, osim moći uma.

Znam da će ovo pročitati ljudi koji aktivno sudjeluju u sramotnom iskorištavanju nesretnih ljudi u Bosni i Hercegovini i koji na tuđoj patnji gomilaju svoje ionako prolazno bogatstvo. Hrvati i katolici. Koji se zavaravaju da će ih usrećiti / spasiti / ili da će im umiriti savjest onih 20 KM koje daju da netko za njih “rekne misu”. Čisto sumnjam da hoće. Što bi rek’o Isus svojim učenicima i učenicama: „Idite i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’“ Elem. Obratimo se dok još imamo vremena. Doći će vrijeme kad vremena više neće biti.

Neka je blagoslovljen Duh koji se kroz Oscara Romera zauzeo za sve one koji su na bilo koji način potlačeni i marginalizirani.

I da se vratim na sam početak. Je li Oscar Romero sada nešto više svetiji (ili blaženiji) nego što je bio prije dvije godine?