U posljednje se vrijeme u zemlji Boga i Hrvata sve češće spominje utjecaj iliti prisutnost Đavla, Lucifera, Sotone iliti Nečastivog. Sudeći prema izjavama nekih crkvenih velikodostojnika (biskup V. K.) – najveći krivac za većinu problema u društvu i državi jest – glavom, bradom i rogovima – Đavao. U potrazi za virtualnim žrtvenim jarcem koji će na svojim leđima ponijeti sav teret organiziranog kriminala pod pokroviteljstvom dominantnih političkih stranaka i njihovih simpatizera, korupcije i narušenih međuljudskih odnosa, odlukom uglednih hrvatskih katolika (V. K. i ekipa), kocka je pala na starog kršćanskog arhi-neprijatelja. Neki su kršćani inače skloni za sve ono što ne funkcionira okriviti đavla i tako mu  pripisati moć i odgovornost za zlodjela u Hrvatskoj o kojima ovaj nesretnik može samo sanjati.

Kršćanske predstave i ikonografija đavla kao metafore zla samo su jedan od načina objašnjavanja prisutnosti zla u svijetu nasuprot Bogu koji je, prema vjerovanju većine monoteista, imanentno tvorac svega onoga što je dobro.

No, poimanje samog zla izrazito je kompleksno.

U okviru židovske mistike postoji nešto što se naziva “drugim čulom”, poput sile zla. Dok se u Bibliji pojavljuje iskonska slika zmije, koja se tumači kao zla sila koja čovjeka navodi na okretanje protiv Boga, đavao u npr. Jobovoj priči je više hipostaza ili naličje samog Boga.  Kad govorimo o dobru i zlu koji se očituju i na samom početku Knjige stvaranja, postoji redak u knjizi proroka Izaije koji kaže da je Bog „tvorac svjetlosti i stvoritelj tame, donositelj mira i stvoritelj zla“ (45, 7). Čini mi se da ova misao pokušava reći da tama – sama po sebi – ne postoji, nego je riječ o odsutnosti svjetla. Kad govorimo dakle o zlu, ponekad mi se čini da se tu ne radi o nekoj izvanjskoj pojavnosti, nego o nečemu unutarnjem u čovjeku što se suprotstavlja svemu što je dobro.

Kad je riječ o đavlu, onda tu nije samo riječ o imaginarnom biću i nadnaravnom super-agentu koji pripada prošlim vremenima, nego o snažnoj univerzalnoj metafori koja nalazi svoje interpretacije u svim vremenskim epohama i svim kulturama, pa tako i našoj. U tradicionalnoj kulturi i narodnoj religiji stanovništva zapadnog Balkana predstave o đavlu su često kontradiktorne. Nastale su naime miješanjem kršćanskih i nekršćanskih vjerovanja, mitova i legendi, u kojima se đavlu maštovito pripisuju najrazličitije sposobnosti i umijeća. Sve u svemu, personificirano zlo u liku đavla je univerzalni simbol borbe dobra i zla u svakom čovjeku, ali nerijetko i jeftini alibi za loše djelovanje kojim se odbija prihvatiti vlastita odgovornost za aktualno stanje.

Danas je u Hrvatskoj jedan od cjenjenijih i boljih „poslova“ neprestana gradnja ideoloških spomenika i borba za iste, podjela hrvatskih građana na „dobre“ i „loše Hrvate“, odnosno „prave Hrvate“ i “antikriste i masone, komuniste, ove-one” (M. P. T.), zatim preuveličavanje broja žrtava i mučenika te „nevjernička“ sljepoća za stradanje onih drugih. Pogotovo ako su drugačije nacionalnosti i vjeroispovijesti. Na umu mi je posljednji rat, čiji plamen još uvijek nažalost tinja: ne postoje žrtve drugog naroda. Ne postoje nevine žrtve s druge strane. Usmjereni smo više-manje samo na sebe. I vidimo samo svoje gubitke. Pa i kad govorimo o vlastitim žrtvama i mučenicima, uvijek se više naglašava zloća neprijatelja nego sam život žrtava i opraštanje neprijateljima.

U posljednje vrijeme je aktualan stari hrvatski običaj potrage za žrtvenim jarcem, koji bi trebao potvrditi da su svi krivi, samo mi nismo.

Kada frustrirani kolektiv u kriznim društvenim razdobljima odbija prihvatiti vlastitu odgovornost za društvene neuspjehe, onda mu je potreban „žrtveni jarac“. Sintagmom „žrtveni jarac“ označava se nevina žrtva na koju se projicira nagomilana agresivnost jednog kolektiva koja bi trebala odgovarati za sve propuste. Marginalne skupine ili pak nezaštićeni i nemoćni pojedinci su prisiljeni preuzeti ovu nezahvalnu društvenu ulogu. Zanimljivo je također primijetiti da su traženju žrtvenog jarca i virtualnih neprijatelja na poseban način sklone nesigurne i autoritarne ličnosti koje drže da će eliminacijom „krivca“ postići homogenizaciju naroda i riješiti sve probleme. Ali uzalud…

Danas, kada Katolička crkva u društvu ima tek epizodnu ulogu, kada se teško može nametnuti i kao moralni, a kamoli kao metafizički autoritet, banalno je, smiješno i nadasve kontradiktorno odgovornost za konkretne probleme prebacivati na imaginarne i virtualne „žrtvene jarce“.

Jer, budimo iskreni prema sebi, đavao i nije toliko crn, koliko smo mi sami neodgovorni.

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju tjednika Express (6. 10. 2017.)