Papa Franjo je od 19. do 28. rujna 2015. boravio u službenom apostolskom posjetu Kubi i SAD-u, koji je po mnogo čemu povijesni čin. Za početak ovog putovanja, Franjo je odabrao vjerojatno najmanju pozornicu “svjetske revolucije”, koja je za jedne simbol Hladnog rata u zapadnoj hemisferi, a za druge simbol donkihotovske antikapitalističke borbe.

Prije samog dolaska na Kubu, analitičari i kolumnisti su najavljivali da će Papa morati upotrijebiti sve svoje diplomatske vještine kako bi uspješno apsolvirao ovaj delikatni zadatak stvaranja mosta između Kube i SAD-a.

Kuba je komunistička republika sa samo jednom jedinom legalnom političkom strankom, a to je – Komunistička partija. Sve je pod kontrolom političke vlasti. Kubanske ikone su revolucionari Fidel Castro i Ernesto “Che” Guevara. Fidel je upravljao Kubom sve do 2008., kada je zbog teške bolesti predsjedničke ovlasti prepustio svom bratu Raulu. Castrov otok je neobična kombinacija Švedske i Burkine Faso: prema izvještajima D. Pilića, riječ je o društvu u kojem su sapun ili olovka neobično skupi i mnogima nedostupni, ali su zato vrhunska operacija srca ili liječenje najtežih bolesti potpuno besplatni i svakome dostupni. Riječ je o društvu u kojem roditelj ne može djetetu kupiti “skuplju” igračku, ali mu zato može omogućiti bezbrižan studij u bilo kojem kubanskom gradu. To je Kuba: zanimljiva i, na prvi pogled, neodoljiva, ali opet nezgodna i ideološki i praktično.

Iako su, usput rečeno, braća Castro obojica kršteni i odgojeni u katoličkom duhu, nakon revolucije 1959., okrenuli su leđa Crkvi te su joj proglasili rat. Tek su posljednjih nekoliko godina otvorili vrata i započeli dijalog s Crkvom. Jedino je upitno koliko je njihovo “otvaranje” Crkvi i Svijetu plod pravog obraćenja, a koliko samo jedan taktički manevar realne politike.

Komunisti su, kako je zapravo bilo i očekivano, koristili svaku priliku da bi raširili svoju propagandu i Papu sebi prisvojili. Raul Castro je tako na samom dočeku pape Franje naglasio da je ovaj sa svojom kritikom kapitalizma i borbom protiv siromaštva “nažalost” kasno otkrio sve ono protiv čega se njegov brat Fidel Castro zajedno sa svojim “drugovima” već prije pedesetak godina borio. Papa je, prema riječima Raula Castra, na strani Revolucije. Prilikom ovih riječi, izraz Papina lica i nije bio suglasan s Castrovim riječima, što će lako potvrditi i snimke s dočeka.

Raul Castro se već par puta deklarirao kao Franjin simpatizer te je kubanska vlada učinila sve da se katolički poglavar na Kubi osjeća kao kod kuće. No Franjo je u posjetu Kubi bio iznenađujuće suzdržan.

“Granma” (službeni glasnik komunističke vlasti) je predstavio Papin boravak na Kubi kao prijateljski čin dvoje saveznika. Čak je i svim članovima Partije naloženo da moraju nazočiti euharistijskom slavlju na Trgu revolucije u Havani, nad kojim dominira divovski portret Chea Guevare. Aleida Guevara March, kćerka jednog od simbola revolucije, Chea Guevare, odbila je doći na misu na Trgu revolucije, jer smatra da bi to za nju kao ateisticu bio čin licemjerja. Aleida je, s druge strane, odavno kritična prema Crkvi zbog njezine uloge u vojnoj diktaturi u Buenos Airesu.

Zanimljivo je da Papa nije javno istupio protiv kubanskog kršenja ljudskih prava. Kubanska je vlast naime povodom njegova dolaska odlučila osloboditi 3 522 politička zatvorenika, ali je isto tako odmah nakon toga uhićeno stotinjak kritičara kubanskog režima, koji su pokušavali uputiti pismo papi Franji. Na jednoj strani imamo masovno pomilovanje, a na drugoj represiju – to je dio svakodnevice na komunističkoj Kubi.

Kubanski disident José Daniel Ferrer García optužio je Katoličku crkvu da je previše tiha oko represije te da propušta priliku zauzeti se demokraciju i ljudska prava.

U situaciji kakva trenutno vlada na Kubi, pragmatični Franjo nije mogao izbjeći takve kritike kubanskih disidenata, koji su mu zamjerili iznenađujuću blagost i nedostatak kritičnosti prema kubanskim vlastodršcima. Čak je i poslovično suzdržaniji papa Benedikt XVI. u svom nastupu na Kubi 2012. bio direktniji od argentinskog pape. Zanimljivo je primijetiti da su slične kritike ispratile papu Franju i nakon njegova posjeta Bosni i Hercegovini. No Papa je još uvijek dosljedan svom pragmatizmu i vjerojatno njegov privatni razgovor s Fidelom Castrom (“alfa i omega kubanske revolucije”), gdje su, prema škrtim službenim izvještajima, razgovarali o Bogu, o svijetu i o smrti, služi upravo poboljšanju ionako upitna položaja Katoličke crkve na Kubi.

Tamo gdje dominira sloboda, ne postoji strah od slobodne riječi. Franjo u SAD-u nije bio toliko oprezan kao na Kubi. Dok se na Kubi bavio milosrđem, nadom i suptilnom otvorenošću, u SAD-u se osvrnuo na trgovinu oružjem, smrtnu kaznu, ekologiju, važnost slobode vjeroispovijesti i izbjegličku krizu.

Već je na samom aerodromu naglasio da cilj njegova posjeta nije optuživati nekoga za nešto nego ohrabrivati. Franjo je svoj prijelaz iz Kube u SAD predstavio kao simbolični most između ove dvije zemlje. Naglasio je još jednom svoj pragmatizam:

Moja je zadaća graditi mostove i pomoći svim ljudima da na sve moguće načine pokušaju to isto napraviti.

Indirektno je američku javnost podsjetio na vizionarsku ideju pokojnog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i njegove Alijanse za napredak, koja je pokušavala spojiti SAD s cijelom latinskom Amerikom.

Franjo je u svojim američkim nastupima u Washingtonu, New Yorku i Philadelphiji demonstrirao političku transcendentnost. Naglasio je pravo na život, ali nije natjerao vodu na mlin američkih pro-life aktivista koji se bore protiv abortusa, nego je kao primjer naveo problematično pitanje smrtne kazne. Ustao je za slobodu vjeroispovijesti, što u posljednje vrijeme itekako muči američke biskupe, ali je iznenađujuće preusmjerio fokus na koncept međureligijske tolerancije i suživota. Franjo je u SAD-u “pucao” iz svih mogućih “oružja” (ekologija, izbjeglice, ljudska prava, ekonomija, trgovina oružjem i ratovi, pravo na život etc.), ali nikome od zavađenih tabora nije dao materijale koje bi oni kasnije mogli koristiti u svojim političko-ideološkim ratovima.

Američki biskupi su se nedavno složili da su na vrhu njihovih prioriteta: promocija poštivanja prava na život i brak, pri čemu oni misle na naučavanje protiv abortusa i istospolnih brakova. Konzervativniji dio američkih katolika očekivao je da će Papa stati u obranu institucije obitelji i napasti gay brakove. Franjo je to zaista učinio, ali ne onako kako su oni očekivali. Amerikanci vide jedinu prijetnju obitelji u – gay brakovima. Slično kao i ne tako davna inicijativa “U ime obitelji” u Hrvatskoj. Budimo, za promjenu, realni: ako već govorimo o onome što ugrožava instituciju obitelji, gay brakovi su posljedna prijetnja. Neljudski uvjeti na poslu ostavljaju roditelje na ekonomskoj vjetrometini, što se odražava i na djeci. Sve je teže preživjeti. Neprestani strah od gubitka posla ili pak stalnog radnog mjesta stvara u obitelji osjećaj nesigurnosti. Pretjerana seksualizacija svega i svačega negativno utječe na nezrele pojedince koji se nikako ne uspijevaju snaći u tom metežu. Unatoč svim ovim realnim opasnostima, Amerikanci su upravo u gay brakovima vidjeli jedinu opasnost.

Papa je svojom retorikom o obitelji pokušao izbjeći pa čak i spriječiti učestalo korištenje “žrtvenih jaraca”, čije izbore / identitete i ne razumijemo sve dok se s njima i sami ne upoznamo. Franjina veličina je upravo u tome što inzistira na promjeni stava i mentaliteta.

U konzervativnoj se javnosti sve glasnije čuje ono famozno pitanje: je li papa Franjo liberal i(li) ljevičar? Teško… Papa je više anti-fundamentalist. Na Kubi se predstavio kao “misionar milosrđa”. Milosrdan je prema potlačenima, prema izbjeglicama, prema prirodi, prema grešnicima (uključujući i ubojice). Papa Franjo je i na svom američkom putovanju ostao vjeran svom imenjaku i predstavio se kao Papa svih onih koji su siromašni, odbačeni i na bilo koji način negirani i potlačeni. Uostalom, kada su to suosjećanje, oprost i želja za društvenom jednakosti postali ekskluzivno vlasništvo izričito jedne ideološke grupacije?

Papa Franjo je završio svoj posjet Americi poticajem da se ne trebaju bojati novih stvari, pa čak i onda ako im se čini da bi to moglo ugroziti njihovu dugogodišnju tradiciju ili pak postojeće crkvene strukture.

Franjo je, vješto hodajući po politički osjetljivom minskom polju kubanskog komunizma i američkog kapitalizma, imao jednu zadaću kao rimski biskup i poglavar Katoličke crkve: prezentirati američkim katolicima novi i optimističniji aspekt Radosne vijesti te ohrabriti i potaknuti mjesnu Crkvu na prihvaćanje drugih (i drugačijih) kao jedan od temeljnih obilježja vlastitog identiteta.

Papini nastupi ne samo na Kubi i u SAD-u nego općenito nisu previše intelektualno uzvišeni i misaono nedohvatljivi, ali su nevjerojatno iskreni i upravo ih to čini snažnima. Njegove poruke ne provociraju um nego dušu i srce. Društveni apeli prohujaju redovito s vihorom. Diplomatske utopije imaju većinom kratak rok trajanja. Apostolska se putovanja brzo zaborave. Ono što ostaje su upravo milosrđe, empatija, ohrabrenje i nada. Njegova poruka “Imajmo hrabrosti sanjati” lako će dodirnuti sve one ljude koji nisu odustali od sebe i od svojih ideala čak i u ovako maglovitim vremenima. Neovisno o tome žive li oni u New Yorku, Havani, Rimu, Mosulu ili pak bilo gdje drugo na Zemlji.