U svom izvještaju o sudskom procesu, kojeg je 1961. država Izrael vodila protiv bivšeg SS-ovskog dužnosnika Adolfa Eichmanna („arhitekt holokausta“), židovska spisateljica i filozofkinja Hannah Arendt (1906-1975) piše o jednom Židovu koji je posvjedočio u sudnici kako mu je jedan Nijemac spasio život.

Nakon što je svjedok završio svoj iskaz o velikoj pomoći ovog do tada nepoznatog njemačkog vodnika, dvoranom je, kako piše Arendt, zavladao muk. “Činilo se kao da je prisutno mnoštvo spontano odlučilo dvominutnom šutnjom odati počast čovjeku Antonu Schmidu.”

Na pitanje zašto je tako malo ovakvih pozitivnih priča, Hannah Arendt je odgovorila uz pomoć njemačkog vojnog liječnika Petera Bamma, koji je proveo rat na ruskoj fronti. Peter Bamm u svojim memoarima piše:

Totalitarna država će sve učiniti da njeni protivnici utonu u nijemu anonimnost… Tada nam se činilo da je svoj život uzaludno žrtvovao svaki onaj koji bi se radije pobunio protiv zločina nego prešutno prešao preko svega. Nitko od nas nije bio toliko uvjeren u nekakav viši smisao da bi na sebe preuzeo praktično uzaludnu žrtvu.

Zvoni mi u glavi ovo: “Praktično uzaludna žrtva.” Praktično uzaludna. Beskorisna…

Hannah Arendt na ovu njegovu opasku nastavlja svoju priču o njemačkom vodniku Antonu Schmidu: “Čak i ako netko pokuša sva djela, i dobra i zla, prepustiti zaboravu, ipak ne može poništiti sve tragove. Uvijek će ostati onaj jedan da dalje ispriča priču. Upravo zato ne postoji ono ‘praktično uzaludan’.”

Bio je jedan Čovjek. Imao je iza sebe mnoštvo. Tri godine živio je s njima, govorio im, hrabrio ih je i poticao. No, bio je i jedan petak. I optužba za veleizdaju i njegovo javno smaknuće. Režim ga je odlučio maknuti s lica Zemlje te je njegovo tijelo ostavljeno u jednoj stijeni. I njegova je smrt bila praktično uzaludna. No, bilo je još nešto… Stvari su se iznenada počele mijenjati. Proces raspadanja ne samo da se okrenuo nego se sve poremetilo. Molekule su se ponovno spojile, aminokiseline proradile, krv je opet počela teći žilama, a srce je ponovno kucalo. Kontra mraku, kontra sili.

To je zapravo bit kršćanstva i euharistije: iz priče o Isusovu životu i smrti nikla je ona nada da čak ni moj život ni ono za što ću ga jednog dana dati, neće biti praktično uzaludan.
Zahvaljujući onoj nadi koja je nikla u stijeni, znam da će svaka pretrpljena bol, svaka suza, svaki primljeni udarac, svaka emocionalna rana, svaka duševna patnja zbog gubitka… Sve će to biti uspomena.

I ništa neće biti praktično uzaludno.