Ne volim se osjećati nemoćno. Zbog Minoresa se ponekad osjećam tako.
Ako već ne znaš o čemu se radi, Minores je organizacija u Mostaru, koja se bavi problemom beskućnika, socijalno ugroženih obitelji i mladih. Nažalost, ljudi, koji su u potrebi, sve je više i više, a članovi i volonteri Minoresa ionako daju od sebe i više nego što objektivno mogu.
U više od 700 obilazaka beskućnika podijeljeno je više od 9 000 toplih obroka, nebrojen broj komada odjeće i deka, te potrebnih lijekova. Socijalno ugroženim obiteljima je, uz nevjerojatnu darežljivost svih dobrih ljudi u Mostaru, podijeljeno već nekoliko tona prehrambenih namirnica. Ja ne mogu riječima opisati koliko sam ponosan na te mlade ljude u Mostaru, koji, unatoč svojim obavezama, opet nađu vremena za one kojima je potrebno ono nešto. Tko god radi i pomaže u Minoresu, nije plaćen za takvo što. Ti mladi ljudi daju puno toga od sebe da bi drugima bilo dobro.
No, Minoresov cilj nije samo pomaganje hranom, odjećom i lijekovima, nego kontinuirani rad s onima kojima je to potrebno…
No, kako je to sve počelo?
Minores je bio jedan vapaj. Nije to nikad bila furka ili nekakvo pokazivanje. Biti u Minoresu značilo je biti “minores” (op. “manji od onih najmanjih”); biti u Minoresu, odnosno biti Minores značilo je probuditi se u 5 ujutro i hodati Mostarom s torbom punom sendviča i čajeva i bez ikakva straha obilaziti najveće ruševine i rupetine i gledati nećemo li sresti nekoga kome je potrebna pomoć. Ili razgovor. Ili ono mostarsko “esi mi dobar”. Pojma nemaš koliko nekima jedno obično “esi mi dobar” uljepša dan, pa i više od toga. I nakon toga sjesti negdje na kavu / čaj i biti radostan, jer se napravilo nešto dobro, čega Mostar, koji se tek budio iz svog sna, uopće nije bio svjestan.
Još se uvijek živo sjećam onih par prvih obilazaka kad smo se svi zajedno našli na Rondou u 10 sati na večer i onda se podijelili u četiri grupe i svaka grupa je udarila na jednu stranu Mostara, na jednu stranu nama poznatog Svijeta. Nije nam bilo hladno, nije nas bilo strah… Iako smo svi zubima cvokotali od zime, bili smo tu zajedno i bili smo tu za druge i ništa nam nije teško padalo. Okej, istina… Džoni je upao i zaglavio se u šahtu za kanalizaciju. Ljubo nas umalo nije napao sa željeznom šipkom, jer smo ušli u njegov “brlog”, a on pojma nije imao tko smo… Ali, sve u svemu, bili su to jako ugodni momenti.
Dosadilo mi je više upirati prstom u druge i žugati što nam je društvo ovakvo kakvo jest, nego sam odlučio sam promijeniti onih par metara svijeta oko mene. Nisam siguran koliko sam uspio u tome…
Kad sebi posvijestim da trojica ljudi, koje sam u jednom trenutku skoro svakodnevno obilazio i s njima razgovarao, sada zauzimaju sirotinjsku parcelu na groblju Sutina, tek se onda dobro zamislim i pomislim da nisam uspio… I ne volim se osjećati nemoćno, ali ovdje se stvarno osjećam.
Ovaj smo mjesec organizirali već tradicionalnu akciju “Paket za obitelj”, gdje obitelji pripremaju paket za obitelji. Odaziv je bio fantastičan! No, to je tipično za Božić. I to je jako lijepo, jer svatko ima i svoje probleme i svoje živote i treba cijeniti svaki, pa čak i najmanji dar, ali oni “drugi” postoje i mimo Božića. Daj, Bože, da je Božić svaki dan!
Nisam želio koketirati s političarima. Znao sam da mogu imati sve što poželim, ako iskoristim svoje ime i odem s ovim ili s onim na večeru i ako “ovozemaljske gospodare” zamolim za tu uslugu… Ali nije to moj đir. I ponekad žalim zbog toga… Jer, možda se onda ne bih sad osjećao ovako nemoćno. I ljuto.
Prije dvije i pol godine javno sam molio ljude da mi pomognu naći nekakav prostor, na kojem ćemo zajedno podići nešto za one koji su, nažalost, na odličnom putu da izgube sami sebe. Našli smo jednu razrušenu zgradu u jednom mostarskom prigradskom naselju. Potpisali ugovor po kojem Oni nama to iznajmljuju na dvadeset godina. Očekivao sam da će svi podijeliti moju radost, entuzijazam i euforiju! Ali jok… Bilo je par onih koji su bili negativno iznenađeni. Onda sam se našao u nevolji, jer su se protiv cijele priče pobunili ljudi koji se zaklinju u sve ono u što se čovjek može zakleti, jer kao… Takvi ljudi će im uništiti selo… Pokvarit će im idilu… Dok sam ih slušao, gledao sam ih malo razočarano i mislio u sebi: “Pa svakodnevno ispijate kave s dilerima, koji vam pred nosom djeci uništavaju život… Vaše kćerke se prodaju za bocu Johnyja, a sinovi vam prokockaše cijelu imovinu, a vama smeta jedan beskućnik, koji bi vam uništio idilu…”
No, razumijem ih. Vjerojatno su se ljudi preplašili. To je uvijek aktualno, jer sit čovjek ne vjeruje onome tko je gladan. Nikad nisam bio svjestan što uopće znači ta narodna izreka, ali tada mi je postala kristalno jasna.
Nismo znali kako skupiti novac i naivno smo slali projekte na par natječaja. Nismo prošli ni na jednom. Zaboravio sam da ljude koji odlučuju na natječajima treba “izvesti na večeru” i objasniti im zašto je tvoj projekt tako važan. Kao da oni sami ne znaju pročitati o čemu se točno radi u projektu i kako bi on pomogao društvu… I onda se zapitam: zar stvarno to tako mora biti? Kojeg se vraga onda pozivate na nekakvo poštenje i transparentnost? Par je puta nedostajalo da im sve po spisku ne oderem, ali nisam imao volje. Onda nakon mjesec dana ugledam rezultate natječaja i nemalo se šokiram pa onda vidim njihova svečana potpisivanja ugovora i te gluposti i onda se baš osjetim jadno, malo i nemoćno… Pa mora li baš sve biti tako?
Ne pravimo ništa sebi. Pokušavamo dignuti na noge jedan projekt koji će naše mlade i djecu koliko-toliko usmjeriti na pravi put i dati im jednu drugačiju životnu perspektivu koju u svojoj tužnoj svakodnevici teško mogu pronaći. Teško mi je sebi objasniti da je nemoguće pronaći novac za obnovu Centra, koja košta manje od Njihove kupnje jednog novog auta.
Centar za resocijalizaciju i rad s mladima je nešto što uopće ne postoji u ovom dijelu svijeta. Nešto što će pomoći svima i što će utjecati na razvoj našeg društva na bolje.
Pokušavao sam također i sa strancima, ali previše su se razočarali u Bosnu i Hercegovinu i skeptično promatraju svaki projekt: “Mi smo vama dali jako puno novca. Nije naš problem što vaši ne znaju taj novac raspodjeliti.” Eto što je nama naša borba dala, da parafraziram onu sletovsku. Sav sam prihod od svoje knjige namijenio za obnovu tog Centra, ali i tu sam bio izmanipuliran i prevaren. Ali pustio sam, jer mi se nije dalo ulaziti u konflikte s onima kojima je od početka samo profit bio na umu.
Onda se požalim nekome da sam ostao bez ideje i da sam zapeo u slijepoj ulici i da ne znam gdje više kopati. Čak mi je jednom palo na pamet otići živjeti na ulici neko vrijeme. Em ne bih li se na taj način bolje približio onima koji su već tamo, em ne bih li nekako više senzibilizirao javnost. Ali otići živjeti neko vrijeme na ulici bi za mene bilo pitanje slobodnog izbora, a za njih je to jedina moguća stvarnost. Došlo mi je čak par puta u glavu: “Ostavi sve što imaš i idi sam dolje radi. Kamen po kamen. Obnovit ćeš ono nekad…” Ali šipak. Prvo treba kompletno srediti elektro-instalacije, a na Youtubeu, pored svih mogućih tutoriala i uputa, ipak nedostaje ona “Kako na najjednostavniji mogući način uvesti struju u kuću?”.
A nešto sam skeptičan da bih, unatoč vlastitoj besmrtnosti, preživio igranje sa strujom. Posebno s našom Strujom.
P. S. Hvala svima onima koji su kroz ove četiri godine bili dio ove naše zajedničke priče. Hvala i dragim (“malim”) ljudima velikog srca, bez kojih ništa ovo ne bi bilo moguće. Mislim da niste ni svjesni koliko ste fantastični.