Prošli sam tjedan posve slučajno naletio na članak o Cesaru Kuriyami.

Riječ je o mladom američkom kreativcu koji je u veljači 2011. odlučio dati otkaz na postojećem radnom mjestu u jednoj marketinškoj agenciji i uzeti slobodnu godinu kako bi mogao više vremena provesti sa svojom obitelji i prijateljima. Naravno, prije te odluke uštedio je dovoljno novca kako bi bio što bezbrižniji kroz taj period. Kuriyama je tek bio navršio trideset godina i želio je ovu za njega posebnu godinu na što posebniji način dokumentirati. Odlučio je da će od 20. veljače svaki dan snimati jedan kratki film u trajanju od samo jedne sekunde (!). Bio je odlučan u svom naumu i 19. veljače 2012. snimio je posljednju sekundu svog filma kojeg je New Yorker kasnije objavio.

Budući da su reakcije bile nevjerojatno pozitivne, Kuriyama se odlučio na osmišljavanje aplikacije za smartphone i tako je nastala 1 Second Everyday (link za Android i Apple) iliti moderni vizualni dnevnik. Uz pomoć ove aplikacije može se svakodnevno snimiti jedan kratki video-klip (u trajanju od jedne sekunde, naravno) ili pak jednu fotografiju. I sve to u vremenskom razdoblju od jednog mjeseca ili jedne godine.

No, ako se pozorno pogleda Kuriyamin prvi film, primijetit će se da nedostaju dva dana. Sam je autor priznao da se taj dan nije dogodilo ništa vrijedno spomena i da je jednostavno zaboravio na to. No, ova vremenska rupa od dva dana podsjeća da bi svaki naš dan trebao biti zanimljiv i ispunjen.

Neovisno o ovoj (besplatnoj) aplikaciji, ova ideja zaista provocira da svaki dan u idućih 365 dana shvatimo jako ozbiljno i da postanemo svjesni svih onih posebnih trenutaka koji se mogu pronaći u svakom danu. Pa čak i u onome koji nije baš ispao divan kako smo očekivali.

S druge strane, Cesar Kuriyama je u svom nastupu na TED-u sam naglasio da je ovaj projekt bio njegov osobni prosvjed protiv onih ljudi koji dođu na koncert i, umjesto da uživaju i opuste se, cijelo vrijeme provedu držeći mobitel i snimajući koncert. Jedna jedina sekunda je i više nego dovoljna!