Iako sam bio odlučan u namjeri ignoriranja cirkusa zvanog “Istanbulska konvencija”, đavao mi nije dao mira, pa sam se natjerao na iščitavanje samog teksta. Čisto da vidim što je to toliko problematično da se protiv nje bune čak i istaknuti pojedinci iz Katoličke crkve i horde njihovih simpatizera. Inače, riječ je o Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji iz 2011., koju Hrvatska, unatoč potpisu, još uvijek nije ratificirala.

Skinuti i pročitati tekst konvencije (op. sve skupa nepunih 25 stranica engleskog teksta) u PDF-u ne predstavlja nekakav strašni napor. Iako sam bio prvog dojma da tekst Konvencije nije dovoljno konkretan; da ostavlja prostora zloupotrebama te da se bavi tek posljedicama nasilja a ne uzrocima, ne znači da treba samu Konvenciju a priori odbaciti. Jedna konvencija ne može biti detaljna kao zakon.

Ovo je jedan međunarodni dokument s određenim smjernicama, čija se praktična primjena prepušta svakoj državni zasebno.

Riječ je o konvenciji koja se konkretno bavi nasiljem nad ženama, jer su one izložene većem riziku nasilja, ali se također primjenjuje i na ostale žrtve obiteljskog nasilja, kao što su, između ostalih, i muškarci. Istanbulska konvencija nije tek jedna u nizu besmislenih teoretskih rasprava nego putokaz za konkretne mjere koje bi mogle doprinijeti kvalitetnijoj i temeljitijoj provedbi nadležnih zakona. Unatoč određenim primjedbama, Konvencija nije diskriminacijski intonirana ništa više od Obiteljskog zakona ili, još bolji primjer, Zakona o braniteljima.

No, kao i uvijek, ovdje je riječ o (još jednom!) ideološkom pitanju oko kojeg će se poklati dva jednako radikalna tabora, prepuna regresivnih ideja i malicioznog skupa istih, kojeg kolokvijalno nazivamo ideologijom.

Nažalost, kod nas se ovom temom neće baviti objektivni i stručni ljudi koji su, usput rečeno, dokument čak pročitali, nego će se ona pretvoriti u još jedno poprište medijskog sukoba dviju ideologija: jedne koja propagira tezu da su muškarci opasniji od žena, da su vjernici po defaultu glupi te da je nasilje nad ostalim skupinama manje zlo od nasilja nad ženama i ona druga (malo glasnija) koja se kao pijan plota drži teze da su ateisti opasniji od vjernika, nerotkinje (da im je Bog na pomoći!) negativnije od žena koje eto rađaju i da će gej lobi, u suradnji s izbjeglicama s Bliskog istoka, Đoletom Balaševićem i HAARP-om uništiti famoznu “katoličku Hrvatsku”, koja, usput rečeno, postoji samo u njihovim glavama. Strah da će žene odjednom postati one koje tlače ljude sa suprotnim setom spolno-reproduktivnih organa identičan je onom koji muči homofobe, odnosno da će biti izloženi diskriminaciji kojom oni maltretiraju ostale te da je takvo što zarazno i da će samim evidentiranjem i slijepcima očite stvarnosti kroz zakonske intervencije izbiti masovno konvertiranje na “homo”-orijentaciju.

Unatoč gorljivim raspravama, zaista je teško pronaći tekst iz kojeg bi se jasno moglo iščitati što je to u samoj Konvenciji sporno i zašto.

Neosporna je činjenica da su žene u balkanskim prćijama u pravilu žrtve. Iznimke samo potvrđuju pravilo. Mišljenja sam da se sustavno nasilje prema ženama uporno ignorira samo zato što su navodno slabiji spol i to radi kontrole njihove seksualnosti i zadržavanja muških privilegija. Zanimljivo je da su se sve do nedavno žene u Dalmaciji i Hercegovini odricale vlastitog nasljedstva u korist braće. Prema određenim istraživanjima, žene u određenim dijelovima Hrvatske očekuju (!) da ih partner prije ili kasnije ošamari u vezi. Čak ni redovito šamaranje nije nerijetka pojava. Kao nije on kriv; ona ga malo iznervirala. Pripazit će drugi put. Gdje takve žene mogu potražiti zaštitu? Od vlastite okoline mogu dobiti, u najboljem slučaju, relativiziranje samog incidenta.

Ženama je u dvadesetom stoljeću dosadilo čekati da im “neutralne” državne institucije pomognu u borbi za emancipaciju i osnovna prava pa su same krenule u borbu. Uz pomoć neminovnih saveznika, povezale su različita iskustva, razvile vlastite teorije i osmislile promjene koje su nastojale progurati kroz sustav. Dok se neinformirani i izmanipulirani protivnici danima bore protiv imaginarnih neprijatelja, kao što je famozna „rodna ideologija“ (op. o besmislu samog pojma moglo bi se satima), neke žene u skloništu na nepoznatoj adresi pružaju utočište pretučenim ženama i danonoćno dežuraju na SOS linijama i svakodnevno razgovaraju sa ženama kojima su upravo ti razgovori jedina utjeha u paklu kreiranom od strane kretena koji ukidanje “ličkog rukovanja” smatraju destrukcijom hrvatskog kulturnog naslijeđa i koji sebe smatraju zemaljskim bogovima samo zato što pišaju stojeći.

E upravo je zbog toga potrebna jedna ovakva konvencija.

Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Express (02.03.2018.)