U Sarajevu, 14. prosinca 2015., održana je javna tribina Foruma bošnjačkih intelektualaca iza kojeg navodno stoji Svjetski bošnjački kongres. Video možete pogledati na ovome linku. Na spomenutoj tribini je govorio i dr. Ibrahim Bušatlija, koji se nedvosmisleno koristio ratnohuškačkom retorikom. Jedna od njegovih izjava je: “Mi trebamo vojno reagirati. Imamo mi primjere kad nam netko dođe i zatreba, pa ga vratimo. Alžirci i Al-Kaida su ovdje bili. Neka se ne šale!” Da stvar bude gora, na ove njegove riječi nije bilo replike ili, nedajBože, prigovora.

George Orwell je u svojoj knjizi “Notes on Nationalism” zabilježio odličnu distinkciju između nacionalizma i patriotizma: “Nacionalizam ne treba miješati s patriotizmom. Obje se riječi koriste na tako neodređen način da je bilo koja definicja podložna osporavanju, no, budući da su u pitanju dvije različite, pa čak i suprotne ideje, potrebno je napraviti razliku među njima. Pod “patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i načinu životu, za koje netko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju nametati ih drugima. Patriotizam je po svojoj naravi defenzivan, kako u vojnom, tako i u kulturnom smislu. Nacionalizam je, s druge strane, neodvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionalista je osigurati što više moći i prestiža, ne za sebe već za naciju ili bilo koju drugu strukturu u kojoj je odlučio utopiti svoj individualitet.” I Danilo Kiš piše također o nacionalizmu kao o negativnoj kategoriji duha, jer je, prema njemu, nacionalizam zapravo kolektivna i individualna paranoja, te ga smatra najraširenijom balkanskom bolešću.

Orwellova i Kiševa definicija nacionalizma je jedan od fenomena koji iritiraju Bosnu i Hercegovinu danas. Nacionalizam je, nakon demokratskih promjena, pronašao svoje utočište u odgovarajućim religijima: bošnjački u islamu; srpski u pravoslavlju, a hrvatski u katoličanstvu i pretvorio se u odlično sredstvo manipulacije i političke trgovine. No, pitanje je koji je od ova tri prisutna nacionalizma opasniji za opstojnost jedne mlade i krhke državice kao što je Bosna i Hercegovina?

Za multietničku zemlju, kao što je Bosna i Hercegovina, najopasniji je nacionalizam najbrojnijeg naroda.

Isto kao što je za Jugoslaviju bio poguban srpski nacionalizam, za SSSR ruski, tako je i za Bosnu i Hercegovinu poguban bošnjački nacionalizam (D. Šakanović). Bošnjačko polaganje ekskluzivnog prava na BiH je jedna od najvećih prijetnji budućnosti države.

Čak je i Međunarodna krizna skupina prepoznala simbiozu bošnjačkog nacionalizma (koji može biti i sekularni i islamski) i državnog BiH identiteta kao opasnu prijetnju miru. Bosna i Hercegovina nije klasična država nego međunarodni protektorat, koji služi međunarodnoj zajednici za testiranje kvazi-demokratskih načela. Iako se pojedinci trude od ovog gatalovskog geta stvoriti nekakvo uređeno društvo, činjenica je da ne postoji nacionalni identitet (koliko god to određeni politički krugovi i njihovi simpatizeri forsirali) koji bi sva tri naroda povezao te ih obvezao na zajednički rad za interes i dobro ove administrativne cjeline.

Previše je frustracija i boli među narodima koji su, kako ispada, prisiljeni zajedno dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Određene društveno-političke figure  pokušaju pogotovo kod naroda iskoristiti ove frustracije da bi ostvarili svoje dnevnopolitičke ciljeve.

Među narodima koji su, kako ispada, prisiljeni zajedno dijeliti Bosnu i Hercegovinu je previše frustracija i neartikulirane boli. Nekoliko pojedinaca islamističkog backgrounda uporno pokušava iskoristiti bošnjačke frustracije da bi ostvarili svoje dnevnopolitičke ciljeve. Da stvar bude gora, BiH islamisti su preuzeli novu taktiku: iako su do prije par godina na sva zvona proklamirali tzv. Islamsku državu (koja btw. nije počela jučer), sada okreću priču i pokušavaju se prikazati u javnosti kao žestoki protivnici zločina Islamske države. Iako deklarirani kvazi-protivnici Islamske države, ostaje nejasno zašto im još uvijek pristižu arapske donacije. Uostalom, bivši reis Islamske zajednice Mustafa Cerić i jedan od utjecajnijih Bošnjaka u svijetu redovito je tvrdio da bi Bosna i Hercegovina trebala biti bošnjačka nacionalna država, jer, prema njemu, Srbi i Hrvati već imaju “svoje države u susjedstvu”. Budući da je takva vizija Bosne i Hercegovine atraktivna mnogim Bošnjacima, kojima je nepojmljivo da se netko može deklarirati kao Hrvat ili Srbin i tvrditi da je Bosna i Hercegovina njegova domovina, što automatski stvara odbojnost većini Hrvata i Srba, što, na koncu, rezultira negativnim stavom prema institucijama Bosne i Hercegovine, u kojima su Bošnjaci dominantni.

Bošnjački islamisti, među kojima je i velik broj bivših mudžahedina, skloni su odbacivati državne institucije kao “nedovoljno vjerske” te, unutar samog društva, stvarati šerijatska kvazi-društva (primjer Gornje Maoče). Zanimljivo je također spomenuti (op. Marijan Oršolić je to odlično primijetio i još bolje analizirao u svom radu “Bošnjački nacionalni mit“) da takvi (bošnjački nacionalisti) uporno niječu kršćansku povijest Bosne i Hercegovine. Imamo odličan primjer kad je 2012. u Tuzli postavljen obelisk, na kojem je uklesan dio Povelje bana Kulina. Zašto dio? Zato što je uklesana skoro cijela Povelja, osim onih dijelova koji ukazuju na kršćansku povijest Bosne i Hercegovine. Još nije jasno, kako piše Oršolić, je li riječ o vrijeđanju nečijih vjerskih ili nacionalnih osjećaja ili pak namjernoj falsifikaciji i selektivnom tumačenju povijesti.

Upravo zbog likova kao što je Bušatlija, bošnjački nacionalizam je veća opasnost za opstanak Bosne i Hercegovine od srpskog i hrvatskog i to iz čisto praktičnog razloga; srpski i hrvatski nacionalizam ne mogu razvaliti Bosnu i Hercegovinu, koliko se god trudili. Jedino bošnjački nacionalisti mogu ovakvu Bosnu i Hercegovinu dovesti do nestanka. Sam Bušatlija i nije toliki problem.

Problem je što ovakve ideje ne zagovara jedan pojedinac, nego ih ima više s moždanim deficitom.

Uostalom, svi iole normalni i čestiti ljudi imaju moralnu obavezu boriti se prvenstveno protiv nacionalizma u vlastitim redovima. Ovo vrijedi i za Bošnjake i za Hrvate i za Srbe, pa čak i za Ostale. Nažalost, normalnih ljudi je u ovom društvo premalo te je nacionalizam postao posve normalna pojava. Zato i jesmo tu gdje jesmo.