Tohuwabohu je hebrejski izraz koji doslovno znači: “pustoš i praznina”.

Koristi se dva puta u Svetom pismu. Na prvoj stranici Knjige postanka piše: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna.” U Jeremijinoj knjizi stoji: “Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna.” Izraz Tohuwabohu danas se kolokvijalno koristi kako bi se opisali beznadni nered, zbrka i kaos.

Nakon što je Osama bin Laden uhvaćen u stupicu i ubijen, Al-Qaida oslabljena, a tiranin Saddam Hussein svrgnut s vlasti, svjetska je javnost bila uvjerena da će područje Bliskog istoka konačno prestati biti mjesto radnje u vijestima iz Crne kronike te da će konačno nešto novo zavladati u zemljama Bliskog istoka. Ono što se dogodilo nakon toga bilo je suprotno svim očekivanjima, a posebno negativno za kršćane tog podneblja.

Iako je George W. Bush najavio demokraciju u bivšim zemljama islamskog režima, na sceni se pojavio teror tzv. Islamske države. Na temelju povijesnih iskustava, politički analitičari i sociolozi već su mogli pretpostaviti da će vojna alijansa Zapada i njegova invazija u Afganistan i Irak stvoriti jedan vakuum moći, odnosno jedan prazan prostor, u kojeg će uskočiti islamske ekstremističke skupine. Nitko nije mogao ni pomisliti da će dan vojnog pohoda na Bliski istok biti zapravo i dan rođenja globalnog islamskog totalitarizma, poznatijeg i kao Islamska država. Ono što je također izrazito negativno jest činjenica da je slobodni Zapad, nakon same invazije, ostavio na cjedilu istočne kršćane i izručio ih brutalnom despotizmu nevjerojatno dobro organiziranih radikala. Iako je prije same invazije i posljedičnih događanja, velik broj mladih fakultetski obrazovanih i u svakom pogledu naprednih kršćana emigrirao tražeći napredak, sigurnost i slobodu u Americi i zemljama zapadne Europe. Ali važno je spomenuti da je upravo vojna intervencija Zapada uzrok brutalnog i barbarskog progona kršćana, koji su za njih bili ništa drugo nego “kolateralna šteta”.

Prije samog početka brutalne tiranije ISIL-a, kršćanska je manjina, kako za vrijeme tiranije Saddama Husseina, tako i za vladavine Bašara al-Assada, bila dobro zaštićena. Tko god nije dovodio u pitanje njihov politički autoritet, mogao je sasvim dobro živjeti. Otmar Oehring, voditelj ureda Fondacije “Konrad Adenauer” u Jordanu, potvrdio je uzročno-posljedičnu vezu: “Nakon američke invazije na Irak u 2003., irački su kršćani postali meta napada radikalnih islamističkih skupina. Obilježeni su kao simpatizeri, pa čak i kao partizani kršćanske Amerike, koja je svojom retorikom o novom križarskom ratu još dodatno pogoršala ionako težak položaj iračkih kršćana.”

Oehring je u svom intervjuu za medijsku agenciju KNA izjavio da se boji da Svijet još uvijek nije osjetio “najtamniju noć” u režiji ISIL-a, jer ISIL ne želi samo osvajati teritorij – njihova ambicija je: “Cijeli svijet pokoriti i sve nevjernike uništiti.” U ISIL-ovoj viziji religije, vjere i islama vjera nije stvar slobodnog izbora. Oni se nalaze u stanju sveopćeg “svetog rata”. Tko nije musliman, mora to postati. Nevjernik nema pravo postojati.

Kalifat umjesto funkcionalne pravne države

Islamska država (skraćenice: ISIS, ISIL, IS, ID etc.) je jedna od najužasnijih ideoloških zločinačkih organizacija novog doba, koja ima jasne ciljeve i koja temeljito gradi svoju vojnu i političku strukturu da bi svoje ciljeve mogla na koncu ostvariti. Ono što je u početku bila virtualna konstrukcija, ugrozilo je svjetski mir na više razina i pretvorilo se u noćnu moru više milijuna protjeranih izbjeglica.

Trenutno stanje ne pogađa samo kršćane na Bliskom istoku nego i muslimane-šiite. Iako je na prvi pogled islam izrazito monolitan, zbog različitih povijesnih i političkih utjecaja, postoje razlike i unutar islamske zajednice. Budući da svaki musliman vjeruje u islamski ideal, riječ je o skoro pa kozmetičkim socio-kulturalnim razlikama (običaji i praksa). Glavna je podjela u islamu na sunite i šiite. Suniti čine devedeset posto muslimanskog stanovništa u svijetu, a šiiti oko deset posto. Zahvaljujući svom malo drugačijem način prakticiranja islama, šiiti se nalaze na meti ISIL-ovih napada.

Njemački tjednik “Der Spiegel” je objavio prošli mjesec intervju s Abu Abdullahom u strogo čuvanom zatvoru u Bagdadu. Abu Abdullah potječe iz jedne tradiocionalne šiitske obitelji. Kao mladić se radikalnije okrenuo islamu. Abu Abdullah (to mu je džihadsko ili ratno ime) je (bio) pripadnik Islamske drzave. Bio je glavni logističar samoubilačkih napada u Bagdadu. Bio je zadužen za nabavku eksploziva i prijevoz atentatora na mjesto njihove eksplozije. Više o ovome možete pročitati na: http://www.spiegel.de/international/world/a-conversation-with-an-isis-suicide-bomber-logistician-a-1043485.html.

U razgovoru s novinarom “Der Spiegela” Abu Abdullah je iznenađujuće otvoren: “Kad se planira napad bombom, tu je jako važno što je više moguće ljudi susresti, a pogotovo policajaca, vojnika i šiita.” To je jedan od razloga zašto je za samoubilačke lokacije redovito birao tržnice ili džamije, gdje se zapravo najviše ljudi i okuplja. Na pitanje kaje li se što je ubio toliko ljudi, odlučno je odgovorio: “To su bili nevjernici!” Na opasku da su i oni muslimani kao i on, odgovorio je: “Pa oni su i imali priliku pokajati se i postati suniti.”

Mentalni sklop ovih ljudi koji odlučno povlače nepremostivu granicu između vjernika i nevjernika nije istovjetan i teško se može usporediti s liberalnom i sveopćom zapadnjačkom podjelom na profano (svjetovno) i sakralno (sveto).

Zapadnjačko neznanje i nemar doveli su i još uvijek dovode politiku Zapada do katastrofalnih zabluda. Najbolji je primjer raspoloženje Zapada koje drži da će islamski dio svijeta biti oduševljen slobodarsko-demokratskim, otvorenim i religijski neutralnim društvenim sustavom, kakav je i na Zapadu i smatrati ga velikim blagoslovom. Da, možeš misliti. Bliski istok to jedva čeka. Kad govorimo o uređenoj pravnoj državi ili vladavini prava, prve su nam asocijacije države kao što su Njemačka, SAD ili Velika Britanija. No i ISIL je također pravna država, jer proglašeni Kalifat je utemeljen na islamskom pravu ili šerijatu te, kako na riječima, tako i na povijesnim djelima samog Muhameda, čije su ratoborne aktivnosti glavni modus operandi i današnjeg ISIL-a. Njihova ratna kampanja temelji se na mantri o – obrani islama i muslimana, kojom instruiraju i motiviraju svoje sljedbenike i simpatizere.

Prihvatiti islam ili otići

Islamski ekstremisti različitih frakcija, neovisno je li tu riječ o selefijama ili Muslimanskoj braći, tvrde da oni žele živjeti pravi (pra)islam onako kako je to činio i sam Muhamed. Svi oni koji ih u tome ne slijede obilježavaju se, ne samo kolokvijalno nego i egzistencijalno, kao – nevjernici. Nevjernik u islamskom svijetu nema pravo na život. Zapadnjačka fantazija o izvozu demokracije u islamske zemlje počela se polako demitologizirati nakon katastrofe tzv. arapskog proljeća, a konačno se rasplinula pojavom ISIL-a.

Nakon zauzimanja “svog” teritorija, ISIL stavlja domicilno kršćansko stanovništvo pred “izbor”: napustiti svoje kuće i imovinu (sa sobom su mogli ponijeti samo ono što su imali na sebi) ili prihvatiti (pravi) islam. Svi koji do određenog datuma nisu izabrali jednu od ovih opcija bili su smaknuti bez milosti. Fasade kršćanskih kuća obilježene su arapskim slovom nun, što je prvo slovo od riječi nasarah (kršćani). Znak koji više nego jasno poručuje da tu za njih više nema mjesta. Prelazak na islam je zapravo zahtjev svih džihadista, kako onih neobrazovanih koji sudjeluju samo u ratovima, tako i onih visokoobrazovanih koji planiraju i rukovode vojnim operacijama. Iako je u početku postojala mogućnost plaćanja posebnog poreza (džizije) za kršćane, Abu Bakr al-Bagdadi je naložio 2014. u Raqqi da svi kršćani trebaju poštivati slijedeće odredbe: “Kršćani ne smiju u svom mjestu stanovanja graditi samostane, crkve ili župne kuće ili pak obnavljati postojeće građevine stradale u ratu. Kršćani ne smiju u javnosti pokazivati znak križa ili pak bilo kakve natpise iz svojih knjiga te ne smiju koristiti ozvučenje prigodom svojih molitava i obreda. Kršćani moraju izbjegavati da itko od muslimana čuje njihovu liturgiju ili zvuk zvona. Kršćani moraju prestati sa svakim oblikom neprijateljskih aktivnosti, koje su usmjerene protiv ISIL-a. Kršćani ne smiju spriječavati druge kršćane u njihovu naumu prelaska na islam. Svaki muški kršćanin je obavezan plaćati džiziju: bogati kršćani plaćaju četiri zlatna dinara, pripadnici srednje klase dva zlatna dinara, a siromasi jedan zlatni dinar. Kršćni ne smiju prodavati muslimanima svinjsko meso i vino te piti alkohol u javnosti.“ Iako je opstanak „nevjernika“ na teritoriju kalifata teoretski moguć, u praksi je nemoguć. Jedini moguć “izbor”: prelazak na islam ili odlazak.

Upitna uloga Kurda

Vec prigodom osvajanja Mosula u sjeveroistočnom Iraku u lipnju 2014., gdje je, usput rečeno, vrijedio dogovor o zaštiti, bilo je jasno da kršćani imaju tri opcije: prelazak na islam, javno smaknuće ili bijeg. Ubrzo se pokazalo kako je uloga kurdske Peshmerge (doslovan prijevod: “Oni koji se suprotstavljaju smrti.”), koja je i dobila naoružanje od zapadnih sila da bi se što bolje suprotstavila ISIL-u i zaštitila kršćane, dvojbena. Unatoč namjeri i želji Zapada, interes Kurda je pak bio malo drugačiji: upostaviti svoju vlastitu državu, koja bi se prostirala i preko granica Autonomne regije Kurdistan na iračkom teritoriju. Tada je bio ugrožen i turski teritorijalni “integritet”, što Ankara ni u kojem slučaju nije željela tolerirati.

Dvostruka igra političke Ankare

Zanimljivo je primijetiti da je novonastali oružani sukob između Turske i Kurda, koji je gurnuo u stranu njihovu zajedničku borbu protiv puno opasnijeg neprijatelja, nastao upravo zbog kratkoročnih političkih interesa.

Politički predstavnici Kurda su na posljednjim parlamentarnim izborima u Turskoj poremetili planove Erdoganu, koji je smatrao da će njegov AKP imati apsolutnu većinu u Parlamentu kako bi on samostalno mogao promijeniti ustav te omogućio samom sebi veće političke ovlasti. No kurdska Narodna demokratska stranka (HDP) je osvojila 13% glasova (79 zastupničkih mjesta) i po prvi put dobila mogućnost ući u turski parlament, čime se zakompliciralo formiranje nove Vlade i spriječena mogućnost da Turska još jednom postane jednostranačka (AKP). Zahvaljujući oružanim sukobima između Turske i Kurda, Erdogan pokušava isprovocirati nove i prijevremene izbore, na kojima bi pokušao oslabiti političku ambiciju kurdskih predstavnika (HDP) i homogeniziti desno biračko tijelo, što bi na novim izborima omogućilo ponovnu političku nadmoć Erdoganove stranke.

Turski izvanjskopolitički manevri su nevjerojatno sumnjivi i nejasni upravo zbog ovih unutardržavnih trzavica te tako imamo situaciju u kojoj ISIL napada turski državni teritorij, a turske zračne jedinice uzvraćaju udarac ne samo ISIL-u nego također napadaju i kurdske jedinice, koje također pokušavaju spriječiti ISIL-ovu ofenzivu. Turska vlada već neko vrijeme neslužbeno podupire ISIL, s kojim je i sklopila pakt protiv Kurda i Bašara al-Asada. Pitanje je: igra li možda Ankara dvostruku igru, u kojoj istovremeno, kao NATO članica, uključuje Amerikance u igru samo kako bi zaprijetila i signalizirala ISIL-u: “Mi ostajemo na vašoj strani, ali, opominjemo, ostavite Tursku na miru i držite se svog dijela kolača!”

U svakom se slučaju čini su da su u zapadnoj Alijansi (uključujući i Tursku) u tijeku nove komplikacije, koje u ovom sukobu na Bliskom istoku dodatno naglašavaju apsurd ove dvostruke igre, u kojoj pak, s druge strane, Njemačka oružjem i logistikom potpomaže “dobre likove” kurdske Peshmerge. No očajni i napušteni kršćani Ninivske doline jednostavno se ne mogu pouzdati na borce kurdske Peshmerge, jer Peshmerga je početkom kolovoza 2014., pokušavajući prisvojiti sebi sporni teritorij između Autonomne kurdske regije i iračke države, uzmakla pred snažnim i brzim napredovanjem ISIL-ovih trupa. Kršćani su tom prilikom ostavljeni na cjedilu. Neki su gradovi u tom opustošenom području kasnije oslobođeni, ali izbjegli kršćani se tamo ne namjeravaju vratiti.

Izvješće šefa ureda Fondacije “Konrad Adenauer” u Jordanu o položaju kršćana na Bliskom istoku spominje kako su njihovi bivši susjedi suniti, netom prije dolaska džihadista, prepoznali pravi trenutak te sebi prisvojili sva kršćanska materijalna dobra i posjede. Jedna kršćanka, koja je do posljednjeg trenutka ustrajala u svom ostanku u Mosulu, prije nego što je pobjegla u Jordan, izjavila je za KNA: “Oni su bili sretni zbog dolaska ISIL-a, jer su shvatili da mogu sebi prisvojiti sve ono što je naše.” Zanimljivo je napomenuti da su prije ove ratne katastrofe svi pripadnici različitih monoteističkih skupina u Mosulu stoljećima živjeli u mirnom i prijateljskom raspoloženju. Razočarenje izbjeglih kršćana je tim veće. Nitko od izbjeglih kršćana, koji sada žive u skloništima u jordanskoj Zarqi, ne vjeruje da će se ikad više moći vratiti na svoje ognjište u Mosulu ili obližnjem Karakošu.

Džihad uzvraća udarac

Slično kao i u Iraku, i arapsko-sunitsko stanovništvo u Siriji solidariziralo se s ISIL-om. Sirijski su kršćani predugo vjerovali da će ih autokratska vlast zaštiti u Damasku, ali režim, kojem su do samog izbijanja sukoba bili lojalni, također im je proizvoljno nametnuo teške poreze.

Vojna intervencija, kojom je Zapad pokušao pomoći građanskoj i demokratski otvorenoj opciji da se domogne vlasti na Bliskom istoku, napravila je kontra-efekt te indirektno prouzrokovala jačanje ekstremističkih snaga, čije je djelovanje trebala zapravo oslabiti. Ovo se reflektira ne samo na Bliskom istoku nego i na sjeveru Afrike i na Dalekom istoku. Džihad je uzvratio udarac. Džihad se u svom ideološkom slijepilu toliko modernizirao da on sada u Europi predstavlja jedan subverzivni pokret i alternativu svemu onome što Zapad jest. Zapad, ruku na srce, nije više oličenje humanizma, poštenja i dobrih vrednota, ali pitanje je moramo li i hoćemo li zaista s ISIL-ovim metodama i slikom svijeta potonuti i dodirnuti samo dno.

Ali, tko će sada pomoći potlačenim kršćanima, s posebnim naglaskom na one najsiromašnije, koji, za razliku od muslimanskih izbjeglica, nemaju svog odvjetnika, svog utočista i budućnosti u islamskom svijetu?

U smislu racionalne podjele zaduženja na međunarodnoj razini postavljeni su prioriteti u skladu s prirodnim povijesnim, kulturološkim i religijskim uvjetima. To znači u konkretnom smislu da demokratske “kršćanske” države imaju dužnost pomoći, u prvom redu, onima s kojima dijele sličan mentalitet, obrazovanje, kulturu i religijske poglede na svijet. Tako je, na primjer, prema sad već zastarjelim podacima UNHCR-a iz Sirije do sada izbjeglo 4 013 292 ljudi. Turska ih je primila cca 1, 7 milijuna; Libanon 1, 2 milijuna; 628 427 izbjeglica trenutno se nalazi u Jordanu, 247 861 ih živi u Iraku, 133 862 u Egiptu, 105 000 u Njemačkoj, 40 000 u Švedskoj etc. Iran je primio skoro dva milijuna izbjeglica iz Afganistana.

Katoličke i ostale kršćanske institucije u zapadnoj Europi otvorile su svoja vrata svim izbjeglicama i iskustva su i više nego pozitivna. Pravne države bi trebale na malo konkretniji način pravno regulirati status izbjeglica kako bi im se omogućila što lakša prilagodba i upoznavanje s novom sredinom u koju su igrom slučaja dospjeli, dok bi društvo, s druge strane, trebalo pokazati malo veću dozu empatije te pomoći drugome koji je u nevolji, a ne vječito slagati teorije zavjere i okretati glavu od unesrećenih. Velik broj novopridošlih izbjeglica je visokoobrazovan i govori barem jedan svjetski jezik. Koliko to ljudi u našem drustvu može reći za sebe? I tko nam može garantirati da se i mi sutra nećemo naći u njihovu položaju? Uostalom, već nam se prije dvadesetak godina dogodilo nešto slično, ali očito još uvijek nismo naučili lekciju.

Je li ovdje stvarno riječ samo o nafti?

Zašto je brojnim europskim muslimanima i ostalim “teoretičarima zavjera” tako teško prihvatiti činjenicu da ISIL nije direktni i namjerni produkt paklenog plana SAD-a i Izraela, tj. američkih tajnih službi i Mossada koji na ovaj način pokušavaju ubaciti kukavičje jaje među muslimane, nego da je to autohtoni islamski produkt Bliskog istoka? No dobro. Gdje prestaju činjenice i znanje, tu onda počinju teorije zavjere.

Mnogi našim dežurnim komentarima nije jasno zašto se među izbjeglicama nalazi mnogo za rat sposobnih ljudi, te zašto se ne bore. Za koga se boriti? Skoro svaki grad ima svoju političku i vojnu upravu, način djelovanja i svoje neprijatelje. Potrebno je izvući glavu iz pijeska i shvatiti da ove izbjeglice dolaze iz potpuno drugačije situacije od one koju smo mi imali u posljednjem ratu.

Ova bliskoistočna kronika jednog unaprijed najavljenog tohuwabohua bi Zapadu i njegovim saveznicima konačno trebala biti dobra lekcija. Vanjska politika ne smije biti slijepa kad je riječ o povijesti, kulturi i mentalitetu određenog područja, a pogotovo ovako delikatnog kao što je Bliski istok.

Radi li se možda u Afganistanu samo o osveti za 11. 9. 2001., u Iraku samo o nafti ili se u oba slučaja radi o lakovjernom pokušaju Washingtona da geostrateški zavlada ovim područjem i, zahvaljujući svom utjecaju, osigura vojnu, ekonomsku i političku dominaciju nasuprot već poznatim ambicijama Irana, Indije, Pakistana, Kine i Rusije?

Što se tiče budućnosti ne samo kršćana, nego i ostalih manjina na Bliskom istoku, dobra je stvar što su Jordan i Libanon još uvijek voljni pružiti im utočište, ali činjenica je da i jednoj i drugoj državi prijeti ratna opasnost. Ne dođe li ubrzo do političkog rješenja, sve će više ljudi napuštati Bliski istok, a to će na koncu dovesti do izolacije Bliskog istoka i do ostvarenja sna radikalnih islamista o sveopćoj dominaciji islama. Barem u tom dijelu svijeta.