Volim Mostar i volim Bosnu i Hercegovinu. (Okej, malo više Hercegovinu, ali šta fali. Tu smo.)
Također volim te ljude tamo. Nije da ih ponekad najbolje razumijem, ali opet ih volim. Ne mislim da su zli ili tako nešto. Od njih par sam doživio da su ovo ljeto od mene na ulici okretali glavu. Kao ne znamo se. Vjerojatno misle da će ih njihovi novi poglavari, u čije su stranke stupili, zbog jednog pozdrava galamiti ili poniziti. Kao da nema većeg poniženja od onoga kad popunjavaš pristupnicu za nešto u što ne vjeruješ. Da i ne spominjemo one koji u te iste vode ulaze ponosno i nadobudno. Kao da potaknu neke društvene promjene, a zapravo se jedino mijenja dubina njihova džepa.
No, što me to uopće ima čuditi?
Jer.
U zemlji čuda i čudesa u kojoj se i dobronamjerna kritika loših i opasnih pojava smatra neprijateljskom, u zemlji čuda i čudesa u kojoj je krkanluk izričaj lijepog ponašanja, u zemlji čuda i čudesa u kojoj ljudi ulaze u političke stranke da bi “sredili” sebi nešto, u zemlji čuda i čudesa u kojoj je teško naći profesionalnog političara koji bi bez mrlje mogao biti članom Odbora za borbu protiv korupcije, u zemlji čuda i čudesa u kojoj je policijski djelatnik i šef odjela za borbu protiv organiziranog kriminala, najobičniji svodnik, u zemlji čuda i čudesa u kojoj bi se vođenjem vanjske i unutarnje politike, kao i zdravstvenim odgojem djece bavili prodavači magle i licemjeri, u zemlji čuda i čudesa u kojoj je “sukob interesa” oksimoron i pravilo ponašanja, u zemlji čuda i čudesa u kojoj žive ljudi koji se nazivaju vjernicima, a miljama su daleko od onoga u kojeg se zaklinju, u zemlji čuda i čudesa u kojoj ratni profiteri, mafijaši i kamatari postaju cijenjeni biznismeni, poduzetnici i političari i stvarni vlasnici ionako propale države, u zemlji čuda i čudesa u kojoj se žene (auto)promocijom svojih sisa i guzica bore za “emancipaciju žena”, u zemlji čuda i čudesa u kojoj rijetki dožive da se rode i umre u istoj državi, u takvoj zemlji čuda i čudesa teško da me išta više može začuditi.
A što se tiče onog okretanja glave na ulici… Tako vjerojatno i treba biti, tako je najispravnije.