Prije svega: tko je, zapravo, intelektualac?

Predložit ću jednu od mogućih definicija: to je čovjek koji – zahvaljujući sferi svojih interesa i svojoj izobrazbi – uočava među pojavama širi suodnos nego što je uobičajeno. To je, dakle, čovjek koji nastoji ući pod površinu stvari, dodirnuti njihov dublji smisao, veze, uzroke i posljedice, promatrati ih kao dijelove većih cjelina. No, ne samo to: to je čovjek – bar prema radnoj definiciji koju ovdje navodim – koji upravo stoga što uočava šire ili dublje suodnose pojava, osjeća širu ili dublju odgovornost za svijet.

Pripada li ovako definirani intelektualac politici?

Ne usuđujem se reći da pripada. Takva bi formulacija, naime, izazvala dojam da je – po mom mišljenju – svaki intelektualac dužan posvetiti se politici. Takvo što tvrditi ili tražiti bilo bi, dakako, besmisleno. Politika postavlja pred čovjeka različite i samo njoj vlastite zahtjeve, koje netko može a netko ne može ispuniti, i to neovisno o tome do koje mjere jest ili nije intelektualac. I ne samo to: nikoga ne možete prisiliti da se posveti politici; njoj se posvećuju i uvijek će se posvećivati samo oni koji to žele. I tako je dobro.

Tvrdim nešto drugo: intelektualac – definiran onako kako sam malo prije rekao – morao bi biti dobrodošao u politici, politika ga ne bi smjela odbacivati niti bi on smio odbacivati politiku. Razlog za to vrlo je jednostavan: nikad dosad nije politika trebala ljude koji uočavaju, shvaćaju i proživljavaju – iako na različite načine – suodnose pojava. Ta prvi put u povijesti ljudskoga roda svi ljudi ovoga planeta žive u prostoru jedinstvene globalne i temeljito propletene civilizacije koja je kao cjelina ugrožena brojnim vrlo ozbiljnim i, također, međusobno prepletenim civilizacijskim opasnostima. I upravo u takvom trenutku, u politici su potrebni ljudi koji osjećaju odgovornost za svijet kao cjelinu. Ta danas bilo koja politička odluka, makar se, na prvi pogled, ticala samo malobrojnih ljudi ili imala samo ograničen, djelomičan i kratkotrajan značaj, može neizravno utjecati na opću sudbinu ljudskoga roda!

Duboko sam uvjeren da svijet danas više nego ikad treba doista obrazovane i umne političare koji će, prije svega, odlučno i velikodušno znati razmišljati i o stvarima dalekim, kako prostorno, tako vremenski, i njihovu izravnom utjecaju. Političare koji bi doista bili sposobni i spremni prekoračiti horizont svojih vlastitih vlastodržačkih interesa ili interesa svojih stranaka i država i ponašati se stvarno tako kako zahtijevaju temeljni interesi suvremenog čovječanstva. Drugim riječima ponašati se onako kako bi valjalo da se ponašaju svi, i to bez obzira na činjenicu što se većina ostalih tako neće ponašati.

Uvjeren sam da je suvremenom globalno prepletenom i globalno ugroženom svijetu takav tip političara potreban to više što ga, različitim posljedicama svojega vlastitog civilizacijskog razvoja, gotovo sustavno uništava: ta boravak u politici, vjerojatno, nikada nije bio toliko ovisan o datom trenutku i o trenutnom raspoloženju javnosti, odnosno, medija pa političari nikada nisu bili tako snažno gurani u naručje posve kratkoročnih te često i posve kratkovidnih ciljeva i interesa. Katkad mi se čini da su brojni političari prisiljeni živjeti od večernjih televizijskih vijesti koje će njihovo političko biće, na ovaj ili onaj način, ponuditi publici, do jutarnjeg ispitivanja javnoga mišljenja koje će, ovako ili onako, osmisliti način njihova televizijskog predstavljanja iduće večeri. Nisam siguran da današnja era masovnih medija omogućava nastanak i rast takvih političara kakav je, primjerice, bio Winston Churchill; sumnjam u to iako su iznimke, dakako, uvijek moguće.

Da sažmem: što je današnje vrijeme manje naklonjeno političarima koji razmišljaju u dugoročnim perspektivama i doista globalno, i što više upravo današnje vrijeme takve političare treba, to više bi intelektualci – bar oni koji odgovaraju mojoj definiciji – morali biti u politici poželjni i podupirani. Podupirati bi ih, uz ostale, morali i oni intelektualci koji sami nikada neće krenuti političkim putom, ali su njihovi istomišljenici ili bar prihvaćaju etiku njihova djelovanja.

Izvor: “Iz govora u Oxfordu”, 22. 10. 1998. Václav Havel, Sve je moguće, Matica hrvatska, Zagreb 2000, 159-160. / preuzeto s “Filozofski magazin”