Jezivo dobro pamtim čudne i potpuno nepotrebne detalje iz života i fikcije, ali zato stalno moram zapisivati praktične podatke poput dogovorenih termina, rokova i kojekakvih brojeva jer sam za takve stvari zaboravan.

Liječnici su nezamjenjivi u svom poslu. Velik je broj onih liječnika koji su “hodajući sveci”, koji, kad je riječ o brizi za druge, zaista nemaju radnog vremena. Mislim da je liječenje ljudi, zapravo, nastavak Božjeg djela stvaranja i obnove svijeta. No, zahvaljujući pojedincima koji se, nažalost, više “osjete”, medicina i liječnik kod nas nisu samo sinonim za liječenje bolesti i zadovoljstvo pacijenata nego ih se radi nedostatka etičnosti, čestitosti i moralnosti nerijetko doživljava kao prijetnju zdravlju. Arogancija, dvoličnost i druge negativne karakteristike pojedinih liječnika ubijaju pacijentovu volju za komunikacijom i liječenjem te mu, u više slučajeva, olakšavaju novčanik.

Takvi su liječnici marionete promašenog sustava. Profesionalno i moralno dno. Prljavština od koje svi peru ruke, ali je ipak svi potiču: “Evo, doktore”, vadi mlađi brkati čovjek dvije stotice iz prednjeg džepa, “malo za trud…” Ne bi se trebalo ljutiti samo na liječnike. Oni samo plivaju u umjetnom jezeru koje smo mi kao društvo stvorili. Veći je problem naš mentalitet koji pretpostavlja da će guranje stotice u liječnikov džep osigurati bolji tretman u bolnici.

Kao pripadnik mlađih generacija, mislim da su za sve naše probleme odgovorni stariji. Kad pomislim na našu zemlju, uvijek pomislim da ovo nije pošteno. Kad pogledam sve što su nam svi oni koji su tada bili odgovorni, pa čak i naši roditelji, ostavili u nasljedstvo, pomislim da nije pošteno. Ostavili su nam ruševinu od društva i države. Ostavili su nam samo naše osobne podatke. Ja samo imam ime i prezime i taj matični broj iz tadašnje države u kojoj sam se rodio. Ulice su se promijenile, ljudi su se promijenili. U trenutku kad je zemlja trebala proći svoje pročišćenje, ja sam bio balavac. Otkad znam za sebe, pamtim rat. I borbu za preživljavanje. Moje najbolje godine prošle su u borbi za preživljavanje. I zato imam pravo reći, u svoje ime i u ime svoje generacije da to nije pošteno! Nije pošteno što su nam ostavili, svojoj djeci. Eh, sad… Pitanje je što će reći o nama ljudi koji dolaze iza nas. Jesmo li išta promijenili? Jesmo li pokušali išta promijeniti? Prije sam veliku nadu polagao u mlade ljude. Kad je riječ o medicini, polagao sam nadu u mlade humane umove koji žele pokušati mijenjati nešto. I što sam vidio u praksi? Vidio sam mediokritete koji upisuju medicinu da bi se materijalno osigurali i stekli neki ugled u društvu. Vidio sam šminkere koje ne zanima znanje nego ih zanima status koje to zvanje nosi sa sobom.

Žao mi je svih onih mladih ljudi koji imaju želju i srce, ali nemaju novca i nemaju ugledne roditelje, tetke ili nekoga u vladajućim partijama. Žao mi je što smo im lagali da se poštenje isplati.

I kako će na nas reagirati generacije koje dolaze? Ne znam, ali imat će pravo pljunuti nam u lice. Što se tiče naših medicinara, imao sam čast upoznati dosta pozitivnih i kvalitetnih primjera. Većina ih je neiskvarena i poštena te rade kako bi, konačno, pomogli ljudima. No, kad organizacija one vrste liječnika, koji su, stavivši svoje profite ispred ljudskih života unatoč položenoj zakletvi, okaljali časno liječničko zanimanje, proradi i krene proždirati ideale mladih liječnika, ode sve “u bananu”.

Prije nekoliko godina imali smo dva nesretna slučaja u kojima se očitovala neljudskost i liječnika i samog zdravstvenog sustava. Bezobrazno bi bilo, i nepošteno, ne reagirati na liječnički nemar koji je prouzrokovao smrt dvojice mladića, pokojnih Ivana Pavlovića iz Rame i Marka Markičevića iz Kiseljaka (obadva slučaja iz 2009.). U prvom slučaju mostarski su liječnici odbili primiti sedamnaestogodišnjeg Ivana zato što nije imao zdravstvenu iskaznicu. Drugi slučaj, devetnaestogodišnjeg Marka Markičevića, je vjerojatno svima poznat. Marko se s povišenom temperaturom javio u mostarsku bolnicu, gdje su ga pregledali, ali ga nisu zadržali nego uputili u Kiseljak, gdje su mu utvrđeni simptomi meningitisa. Hitno je poslan u sarajevsku bolnicu, gdje su liječnici uradili sve kako bi ga reanimirali, ali, nažalost, bilo je kasno. Možda su ovi tužni slučajevi nešto što zaslužuje širi društveni angažman kojim će uroditi jasan i snažan pritisak na konkretne osobe i njihove političke zaštitnike, koji svojim nemarom i neodgovornošću prema društvu grade situacije za novog Ivana ili Marka.

Koliko su krivi liječnici, toliko je krivo i zdravstvo. Da bi se primio i izliječio hitni slučaj, nema nikakvih pravnih prepreka. Tako je barem tada rekao Vasilj, ondašnji pomoćnik ministra zdravstva, rada i socijalne skrbi HNŽ-a.  No, ima li ih tko primiti?

Glavni problem s kojim se tada susreo neurološki sektor Kliničke bolnice na Bijelom brijegu bio je veliki nedostatak stručnog osoblja. Na CUM odjelu radio je samo jedan liječnik specijalist. Teško je biti normalan kad ti dnevno dođe sedamdesetak ljudi koji se žale na nešto. Samo jedan specijalist nije dovoljan! Dakle, greška u početku, što smo, nažalost, već imali prilike vidjeti… Ravnateljstvo bi (ili barem onaj tko je zadužen za kadrovske i organizacijske stvari) trebalo za potrebe pacijenata osigurati barem trojicu liječnika. Možda ovdje pacijenti nisu u prvom planu? Određeni odjeli su skoro prazni i ne postoji primjerena podrška. Mlađim doktorima smeta omjer uloženog vremena i zarade. Jedan mi je rekao: „Radim kao konj, ali slabo od toga danas ima koristi ako nemaš nekoga iza sebe da te pogura.“ Činjenica je da nemaju svi jednake uvjete, što i rezultira nezadovoljstvom.

Puno toga je u našoj državi u banani. Nema razloga da zdravstveni sustav bude iznimka.

Liječnicima, naravno, nije lako. Imaju odgovoran posao. Radni uvjeti su im loši, a plaće još gore. Pogotovo ako uzmemo u obzir kakav je to posao i kolika mu je odgovornost. Zaista im nije lako, ali to im ne daje pravo ne odgovarati zbog pogreške koja je nekog koštala života. Svi smo taoci pojedinih mostarskih spodoba u bijelom, kojima su važniji euri, bolji automobili i kuće na što boljim mjestima. Zbog takvih ispaštamo.

Corpus Hipocraticum ili, poznatija još i kao, Hipokratova zakletva, u našem je ambijentu izvorna točka svih liječničkih zakletvi i kodeksa:  “U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.” Ne bi loše bilo kad bismo se svi ponekad sjetili ovih drevnih riječi.

Sutra će neki drugi mladići, neka druga djeca, možda čak i nama bližnji, biti žrtve nemara, žrtve profita i kriminala. I tako u nedogled, sve dok se stvari ne promijene. Ivan i Marko nisu bili prvi, a, nažalost, nisu bili ni zadnji.

Tekst iz “Hijene Ga nisu dirale” (D. Milas)