Redovita proljetna tema “Bleiburg” je svojevrsni društveno-politički lakmus papir, uz pomoć kojeg se lako mogu identificirati dva ideološki suprotstavljena bloka:

dok je jednima teško prihvatiti da su partizani, unatoč činjenici da je u tom povijesnom momentu rat već bio gotov, bez suđenja pogubili velik broj neistomišljenika, onim drugima je još teže objasniti da su ustaše slijepo slijedeći jezivi model uvezen iz nacističke Njemačke nepovratno uništili mnoge sudbine i nanijeli sramotu hrvatskom narodu kojom se nitko normalan ne bi trebao dičiti. Sedamdeset i pet godina nakon Bleiburga, što je čak i za Balkan prilična vremenska distanca, „dvije strane“ su i dalje jednostrane, ostrašćene i slijepe za istinu koja je zapravo jako jednostavna i ogoljena.

Povijest zapadnog Balkana definitivno nije crno-bijela kako nam je ova dva bloka uporno pokušavaju predstaviti. Krajnje je vrijeme da se većina pomiri s povijesnim činjenicama, koliko god one možda bile neugodne.

Moram, nažalost, primijetiti da je i na ovogodišnjoj misi (i komemoraciji) propuštena prilika izmiriti se s vlastitom prošlošću te izrijekom osuditi nacističku NDH, bez onih klasičnih zamjena teza i još jednog crkvenog obračuna s komunizmom. Pretpostavljam da većina katoličkog klera toga nije ni svjesna, ali potrebno je konačno depolitizirati ovu misu. Koliko god domaći klerici imali obavezu moliti za sve „žive i mrtve“, duplo se više moraju potruditi da politika u organizacijskom i u svakom drugom smislu ostane izvan crkve. Od nekoga tko bi trebao promišljeno, zdravorazumski i balansirano utjecati na društvena kretanja i dileme s kojima se plebs svakodnevno suočava, ovaj sam put očekivao da će konačno biti drugačije, pa, ako baš hoćete, i kršćanski autentičnije. Sarajevski kardinal Puljić i organizatori ovog „spektakla“ očito nisu ni bili svjesni da se ne treba igrati vatrom, pogotovo ako živiš u kući od papira. No, unatoč usijanoj atmosferi, u Sarajevu ipak nisu zabilježeni veći incidenti.

Gledam video-snimku s prosvjeda i vidim skromno odjevenu stariju gospođu u srednjim devedesetim godinama s mirovinom ne većom od 150ak eura mjesečno kako se propinje, maše nekom neidentificiranom zastavicom i uzvikuje parole u čast „druga Tita“. Koliko god podržavao mirne demonstracije kao izraz negodovanja građana Sarajeva zbog ovog događaja, ostaje nejasno kako okupljenoj masi ne smeta zavidna lista ustaških činovnika, deklariranih simpatizera i vjernih slugu NDH-a čija imena krase nazive sarajevskih ulica. Svima su poznata imena Sulejmana Paćariza, Osmana Rastodera, Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i ostalih. Zašto se nitko nije sjetio izmijeniti sramne nazive ulica kojim bi se ne samo riječima već i djelima pokazalo da “antifašističko Sarajevo” nije pozersko Sarajevo?

Umjesto da homo balcanicus raskine s mitovima prošlosti i neskrivenim osjećajem nekakve veličine te krene putem modernih društava, on uzroke svojih vjekovnih muka redovito traži i vidi u drugome izvan sebe i svoje države. Dječji pjesnik Andra Franičević je nekad davno ispisao:

„Naš’o majmun stari ogledalo neko / stanuo pred njega, pa ozbiljno rek’o / gle, kako je ružan, gle kako je dlakav / hvala dragom bogu da ja nisam takav!“.

Sve te njihove međusobne borbe, prepucavanja i niskosti samo im služe kako se ne bi morali suočiti s jednom za njih užasavajućom činjenicom: koliko god oni od toga bježali, između njih nema nikakve razlike. Koliko god prividno bili na ideološki suprotstavljenim stranama, i jedni i drugi su fatalno neobrazovani i neuki, ali opet tako tvrdoglavi uvjereni u moralnu superiornost vlastitih mitova. Da se barem u pola brinu za žive, koliko se kolju oko mrtvih, gdje bi im bio kraj? Oni pak radije biraju ostati hladno političko oružje, zaduženo za najprljavije stranačke poslove dok politička bulumenta osmišljeno i predatorski koristi njihovo bijedno stanje uma da
napuni svoje džepove onim divnim zelenim novčanicama.

Dok se svi aktualni političari i hrvatski i srpski i bošnjački upiru dokazati da su veći Europljani od samih Europljana, zaboravljaju se važne riječi jednog od rijetkih Europljana koji je živio na našim prostorima:

„Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku. Današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin upravo zato što je građena na temeljima demokracije antifašizma, odlučnog odbacivanja svakog ekstremizma u ime kojeg su činjeni zločini svake politike, svakog totalitarizma – lijevog i desnog, crvenog ili crnog. Nesreća Bleiburga i Križnog puta velika je. Trebamo je pamtiti kao opomenu. Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti.“

Da smo barem po ovom pitanju poslušali bivšeg hrvatskog premijera i predsjednika SDP-a Ivicu Račana te na samom startu ispravno postavili stvari, možda bi mentalna matrica nacionalnih elita država zapadnog Balkana bila drugačija nego što se razvijala i pretvorila u ono što jest.

Balkan dalje nastavlja živjeti od mitova i samosažaljenja. Livade će nam još neko vrijeme biti obilne, ovce i dalje pasu.

Tekst je u tiskanoj formi originalno objavljen u tjedniku Express (22. 5. 2020).