Da Katolička crkva nije samo ono što vidimo na mikro-razini jedne Hrvatske pa čak i Europe, svjedoči nam jedna povijesna (a u našem govornom području prilično nepoznata) tragedija iz Salvadora.
Ova tradicionalna agrarna zemlja te najmanja država latinske Amerike već stotinjak godina je poprište klasnih sukoba i brutalnih antagonizama. U borbi protiv nemilosrdne oligarhije sastavljene od 14 bogatih obitelji koje su posjedovale cijeli Salvador, početkom sedamdesetih godina pojedine ljevičarske skupine pod okriljem Fronte za nacionalno oslobođenje započinju gerilski otpor vojnoj diktaturi. Rastuća i sve prisutnija polarizacija društva i države kulminirala je 12-godišnjim krvavim građanskim ratom 1981.
Američka administracija je na ovaj sukob gledala kao na lokalnu verziju globalnog sukoba Istoka i Zapada. U strahu od komunista u neposrednoj blizini, SAD je s preko tri milijarde dolara financirao režimske snage predvođene Robertom D’Aubuissonom. Njegove desničarske paravojne skupine i tzv. eskadroni smrti su od 1977. do 1981. ubile oko 30.000 ljudi. Nakon što se jedan dio Katoličke crkve suprotstavio sve snažnijoj opresiji, uslijedio je progon društveno angažiranih laika i klerika.
Godine 1977. ubijen je prvi svećenik-isusovac Rutilio Grande koji je u svojim propovijedima često naglašavao da “Bog ne živi negdje gore u nebesima, nego ovdje među nama”.
Isusovac i najpoznatiji zagovornik teologije oslobođenja Jon Sobrino je u ekskluzivnom intervjuu za Jutarnji list 2011. izjavio.: “S kršćanstvom sam se susreo 12. ožujka 1977. godine u Aguilaresu, 30-ak kilometara od San Salvadora. Otac Rutilio Grande ležao je preda mnom ubijen, a s njime još 
dva seljaka. Taj dan ‘obuzelo’ me kršćanstvo koje nikad prije nisam živio, niti mogao zamisliti. U ubijenom Rutiliju upoznao sam Isusa iz Nazareta. Bilo je to moje novo krštenje.” Smrt Rutilija Grandea je snažno potresla i obilježila cijelu Katoličku crkvu u latinskoj Americi. U tom periodu je u Salvadoru ubijeno na tisuće angažiranih vjernika, 18 svećenika, 4 redovnice te najglasniji kritičar vojnog režima nadbiskup Oscar Romero.
Tada se rađa i tzv. teologija oslobođenja koja bit kršćanskog poslanja pronalazi u borbi protiv socijalnih nepravdi i zauzetosti za siromašne i potlačene.
Spasenje nije nešto što se događa na onome svijetu, nego upravo ovdje i sada.
Promocijom teologije oslobođenja programiran je i jedan novi konflikt između vladajuće oligarhije s jedne strane te Katoličke crkve koja se hrabro stavlja na stranu siromašnih i obespravljenih s druge strane. Kako bi režim (uz podršku Vatikana) diskvalificirao ovu revolucionarnu ideju, sljedbenici teologije oslobođenja prozivani su komunistima i marksistima čiju smrtonosnu etiketu mnogi nose i dan-danas. Isusovci su već tada proročki utvrdili da “neće moći raditi na promicanju pravde bez da plate visoku cijenu”. Glavna zadaća isusovačkog sveučilišta u San Salvadoru bila je formiranje mladih umova koji će nekad u budućnosti biti nositelji društvenih promjena i procesa. Sveučilišni rektor i utjecajni profesor filozofije Ignacio Ellacuria je nastojao da upravo oni budu glas svih onih koji su ušutkani.
Mržnja oligarhije prema isusovcima bila je sve opipljivija. Isusovce i njihovo sveučilište kao tadašnje jezgro teologije oslobođenja smatrali su jezgrom lijevog otpora i gerile. Par dana nakon pada Berlinskog zida i pred sam početak kraja Hladnog rata dogodio se još jedan stravičan zločin u Salvadoru. 
Svi su zločini bez ikakve sumnje stravični, ali neki imaju snažnu povijesnu dimenziju. Ovaj se dogodio u noći 16. studenog 1989. Kako bi se ušutkao najsnažniji kritički glas otpora diktaturi, tzv. eskadron smrti je ušao u kampus katoličkog sveučilišta José Simeón Cañas (UCA) u San Salvadoru, te hladnokrvno pogubio šestoricu uglednih isusovaca (Ignacio Ellacuria, Amando Lopez, Joaquin Lopez, Ignacio Martin-Baro, Segundo Montes, Juan Ramon Moreno) te dvije žene koje su tu zatekli: kuharicu Juliju Elba Ramos i njenu maloljetnu kćer Celinu.
Prosuti mozak sveučilišnih profesora pretvorio se u simbol.
Ovaj masakr društveno angažiranih isusovaca intelektualaca označio je prijelomnu točku u povijesti ove zemlje, jer upravo nakon ovog zločina započinje međunarodni pritisak na vojno-političku huntu u Salvadoru. Ni SAD ih više nije mogao zaštiti. Mirovnim sporazumom u siječnju 1992. okončan je ovaj brutalni građanski rat sa 75.000 žrtava. Unatoč prividnoj demokratizaciji zemlje, Salvador je desetljećima odbijao procesuirati osumnjičenike za masakr.
No, kako su petorica ubijenih svećenika bili Španjolci, tridesetak godina kasnije započinje proces, ali ne u Salvadoru, već u Madridu. Innocent Orlando Montano (70), bivši zamjenik ministra sigurnosti u Salvadoru, uhićen je u SAD-u te 2017. izručen Španjolskoj. Salvador je odbio izručiti 16 preostalih osumnjičenih i optuženih u tom slučaju. U svom nedavnom iskazu na ovom povijesnom suđenju Kate Doyle iz Arhive američke Nacionalne sigurnosti je potvrdila autentičnost stotine američkih tajnih dokumenata o slučaju ubijenih isusovaca u Salvadoru 1989. Tužiteljstvo je nedavno objavilo da je Montano priznao krivnju, te da će se tražiti kazna od 150 godina zatvora.
Uvjeren sam da nam uspomena na ubijene isusovce može svima biti poticaj za borbu za jedan bolji i humaniji svijet, a Katoličkoj crkvi jedan pošten ispit savjesti. Jer, tek kada Katolička crkva shvati da njezin svijet nije svijet političara, tajkuna i bogatih trpeza već svijet siromašnih, prezrenih i progonjenih – možemo govoriti o jednoj autentičnoj i vjerodostojnoj zajednici kršćana.