“Ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da svaka zvijer pokaže svoj trag” – tako bi se možda najbolje mogle shvatiti prvobitne društvene reperkusije povodom jedne sasvim obične izjave pape Franje u jednom dokumentarnom filmu.
Film koji je nedavno prikazan u okviru Rimskog filmskog festivala bavi se gorućim problemima kao što su sve veći jaz između bogatih i siromašnih, rasizam, klimatske promjene, seksualno nasilje, migracije, krijumčarenje ljudi, političke podjele i odnosi između kršćana, muslimana i Židova. Autor dokumentarca američki redatelj ruskog podrijetla Evgeny Afinevski je želio da njegov film pošalje poruku nade, pa je za glavnog lika odabrao svjetskog čelnika koji jedini može ujediniti svijet, a to je prema njegovom mišljenju papa Franjo.
„Potrebno je napraviti zakon o građanskoj bračnoj zajednici za istospolne parove. Tako bi i oni bili pravno pokriveni. Ja se za to zalažem.“ – sporna je izjava pape Franje koja je po ne znam koji put digla veliku prašinu, pogotovo u Hrvatskoj.
Da budem iskren, nije mi jasno kakve veze ima to što je Franjo u jednom dokumentarcu (odlična reklama za dokumentarac btw) izjavio da se zalaže za pravnu regulaciju životnih partnerstava istospolnih parova? Dobro, nijedan papa do sada nije izjavio takvo što. Ali kakve će koristi od ove izjave imati istospolni parovi? U Europi odavno nije nešto pretjerano bitno što će Katolička crkva misliti o legaliziranim istospolnim zajednicama. Franjo je već na samom početku svog sad već za razvoj same Crkve ključnog mandata dao do znanja da nema predrasude prema homoseksualcima, ali i da nije spreman njihove zajednice ili partnerstva nazvati – obiteljima.
Mišljenja sam da jednom dijelu kvazi-katolika u RH ovdje nije toliko sporna Franjina izjava, koliko sam Franjo kao papa. Jer, budimo realni, Papa nije ništa novo izjavio: u samom Katekizmu (br. 2358) stoji da treba “izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije prema homoseksualcima”. U hrvatskoj javnosti su sve glasniji oni koji – sad već bez ikakva pardona – progovaraju kako je “njihov prethodni papa bio Ivan Pavao II, a trenutni Benedikt XVI“. Za papu Franju – kojeg decidirano oslovljavaju samo njegovim civilnim imenom drže da nije dostojan biti “poglavar Crkve i Petrov nasljednik”. Zanimljivo mi je kako su crokatolici (bili) slijepo poslušni i pokorni papama Ivanu Pavlu II i Benediktu XVI dok u njihovom odnosu prema papi Franji ne samo da nema famoznog katoličkog posluha nego ni one elementarne pristojnosti.
Za njih je Franjo tek infiltrirani ateist / komunist / orjunaš / peder.
Svojom nemuštom retorikom daju do znanja da bi dali sve kad bi se univerzalna Katolička crkva u Hrvatskoj (i BiH) reducirala na nekakvu nacionalnu vjersku zajednicu i službeno postala Hrvatska katolička crkva (HKC). Takvima još uvijek nije jasno da se tako automatski pozicioniraju na istu stranu kao i svima njima omraženi jugoslavenski diktator Josip Broz Tito koji je i došao u sukob s kardinalom Stepincem jer se ovaj odbio odvojiti od Rima te “nacionalizirati” Crkvu u Jugoslaviji.
No, kako to da Hrvati još uvijek pate za Ivanom Pavlom II, iako je mandat ovog Hrvatima omiljenog pape obilježen nezanemarivim proturječnostima?
Njegov 26-godišnji mandat rimskog pape je kompleksna priča koju je nemoguće svesti na jedan zajednički pojam. S jedne strane nevjerojatno progresivan, otvoren i revolucionaran, s druge strane konzervativni reakcionar koji nije trpio drugačije (i kritične) glasove. Papa koji se u istočnoj Europi tako gorljivo zalagao i borio za slobodu običnog naroda, činio je sve da u latinskoj Americi porazi tzv. teologiju oslobođenja koja je upravo običnom narodu pružala nadu, utjehu i smisao. Iako je sam bio kozmopolit širokih vidika, autoritarno je vodio Crkvu te nije trpio slobodnije mislioce, što su neki od njih i osjetili na vlastitoj koži (Hans Küng, Edward Schillebeeckx, Leonardo Boff, Jacques Gaillot i dr.)
Dobrim dijelom opterećen borbom komunizmom i rigidnim seksualnim moralom, Ivan Pavao II je držao da Crkva mora ostati izolirana i snažna. Bio je uvjeren da se o vlastitim greškama ne treba previše pričati, jer bi protivnici i neprijatelji mogli iskoristiti svaku slabost crkvenih ljudi protiv same Crkve. Vjerojatno je to razlog zašto je (pred)dugo tolerirao i podržavao karizmatičnog utemeljitelja Kristovih legionara te notornog pedofila Marciala Maciela. Pored često spominjanog nesnalaženja u pedofilskim skandalima visokopozicioniranih klerika, Crkva za njegova mandata kao da se preplašila, ograničila i zatvorila u sebe. Nije ni čudo što su mnogi uvjereni da je Ivan Pavao II prebrzo proglašen i blaženim (2011.) i svetim (2014.).
Franjo je ipak nešto drugačiji.
Odrastao je u obitelji talijanskih migranata u Buenos Airesu. Uloga autsajdera mu je prirodna. On radi na “Crkvi siromašnih i ljudi s ruba”, hrabro se hvata u koštac s brojnim skandalima i aferama koje su njegovi prethodnici godinama gurali pod tepih te konačno daje prostor onima koji do sada u Crkvi nisu imali glasa.
Nije ni čudo što ga naši ne vole.