Dragi nećače, kako bi bilo, recimo, da se jednog dana probudiš u vlaku za koji si samo siguran da ide naprijed. Nemaš ništa, osim nekoliko stvari koje su ljudi koji su se našli oko tebe stavili u džepove. Vidiš da i ispred i iza tebe ima još puno putnika, ali nitko zapravo o vlaku ne zna ništa sigurno. Ima onih, naravno, koji znaju puno o prozorima i vijcima, ima onih koji znaju svaki detalj određenog hodnika i koji su do kraja proučili sva mišljenja ljudi u određenom kupeu, ali u konačnici još nitko nije čuo da je vlak stao na neko odredište ili barem na trenutak usporio. Kroz prozore se zbog brzine ionako ništa ne vidi. I ti se nalaziš tu – ne možeš točni odrediti niti jesi li bliže kraju ili početku kompozicije. Probaš odgonetnuti šifre koje pišu na tvojoj karti, ali premalo je znakova da bih ih pročitao. Tražiš pomoć drugih i uporno zapitkuješ o vlaku i odredištu, ali većina se već toliko dugo vozi da je uopće zaboravila da se gibaju. Vrijeme je ipak predugo da se provede na nogama i zato je potrebno smisliti različite načine razonode. Stoga neki uporno uređuju i proširuju svoje kupee, drugi provode dana u istraživanju sve manjih i manjih detalja, treći opet sviraju ili vode ljubav. Hodnici uskoro postaju sve čudesniji i na njima srećeš zanimljive ili manje zanimljive ljude.
Ima li išta čudnije od onih koji samo neprestano gomilaju prtljagu a da pritom nikada ne pitaju za smjer? Većinu svojih kovčega nikad neće niti imati prilike otvoriti.
S nekima od tih putnika voliš provoditi vrijeme. S nekima se odlučiš ostati ili otkrivati nove prostore; gradite planove, skupljate sredstva, dotičete izazove. Pričate uskoro o svemu – o onom što ste vidjeli, o onom što vas još čeka, o problemima koji vas zatiču dok prelazite iz jednog kupea u drugi, o kiši, o umoru. I uskoro više ne primjećujete da se vozite, da ste tu gdje jeste došli iznenada i da vam nitko nije rekao odredište. I tako najčudniji od svih vlakova u vašoj glavi postaje potpuno zaboravljen ili stavljen iza drugih problema praktično prirode. Zapravo, potrebno je samo pogledati kroz prozor da vidiš da se krećeš nezaustavljivom brzinom negdje. Sama ta činjenica dovoljna je da nam stvori nelagodu. A vidiš, toliko smo se isprofilirali u vježbanju zaborava da više ništa ne primjećujemo. Nije li tako i sa životom?
Ali, reći ćeš, pa vjera nam daje odgovore odakle dolazimo i kamo idemo. Vjera možda daje odgovore, ali kao što priča pokazuje – koliko je uopće onih koji postavljaju pitanja? Nije li većini njih vjera samo izlika za zaboravljanje, za povratak onome što ih puno više okupira. Nije li vjera najčešće rutina koja umiruje – poput kontrolora koji s vremena na vrijeme dolazi oštambiljati karte. Ta figura autoriteta smiruje ih povremenim savjetima:
– “Oprostite, gospodine, jel’ se još krećemo?”
– “Je, je, još se krećemo, bez brige…”
Smeću s uma pritom da je i kontrolor samo jedan od njih, prečesto lažno siguran u ono što govori.
Ako bi otišli samo par vagona dalje, shvatili bi da u drugima djeluju kontrolori koji su drugačije obučeni i koji drugačije govore. Jesu li ti putnici ikad zapravo susreli s tim bezdanom pitanja u koje su uronjeni? Jesu li ti vjernici ikada testirali svoju vjeru pred tjeskobom postojanja i nemirom koji nas obuzima onda kada iskoračimo iz lažne sigurnosti? Jesu li se ikad hrvali sa sumnjom koja se javlja u tunelima iz kojih možda nema izlaska? Štoviše, kada bi i vlak već sutra stao na odredište, pitam se koliko bi tih putnika uopće znalo (ili htjelo) izići? Znaju li gdje su vrata? Očekuju li opće pristanište ili su zaboravili da se kreću?
Ne želim te ovom pričom plašiti, dragi nećače, ali ti želim malo razbarušiti ove ružičaste oblake kojima smo svakodnevno ovijeni. Jer zapravo jedino doista važno pitanje je pitanje našeg bitka a ono, toliko veliko i snažno, ne može drugačije nego u nama izazvati tjeskobu. Ta tjeskoba, pak, nije nešto negativno. Ona je tek iskreno priznanje da ispod svega što imamo zapravo nemamo ništa, baš kao što ispod svakog brbljanja neodgodivo počiva tišina. Ta tjeskoba koja se u nama rađa je u početku nelagodna, izaziva mučninu ili vrtoglavicu. Osjećamo neodoljivu želju da se vratimo zaboravljanju jednako kao što je osjeća ovisnik na odvikavanju. Ali zapravo možemo početi autentično živjeti tek onda kada se s tom tjeskobom egzistencije možemo nositi bez tableta – onda kada u nama počnu rasti plodovi drugačiji od onih lažne sigurnosti. To svijeće bez korijenja je puno teže uzgojiti jer nema nijednog ljudskog tla na kojem može uspjeti. Pokušaj, dragi nećače, jedan dan provesti u tišini bez ikakvih distrakcija. Shvatit ćeš kako je teško izdržati prazninu dana koja se nad nama nadima. Međutim upravo je ta praznina jedina stvarna istina našeg postojanja jer niti stvari, niti svoje planove nećemo moći ponijeti sa sobom jednom kada sve stane. Ljudi su danas toliko dobro izvježbani u zaboravu postojanja da je teško uopće pronaći kvaku koja vodi u tišinu. Ona plaši više od svih stvari. To je zato što nas tišina dočekuje praznih ruku.
Redovništvo je u raznim religijama uvijek bilo upravo taj hrabar put u tišinu, susret s ne-postojanjem, buđenje iz zaborava, radikalno postavljanje pitanja o našem životu i životu kao takvom. Prije nekoliko dana slavili smo blagdan svetog Franje, jednog od reformatora i najpopularnijih “redovnika” kršćanske povijesti. Taj neobičan čovjek ostao je jedan od najnerazumljenijih ljudi naše povijesti. Možda upravo zato što su mnogi njegovu jednostavnost zamijenili za jednostavne odgovore. Nije li taj “čovjek iz bogatog kupea” upravo onaj koji se nije stidio postavljati pitanja, izići iz sfere ugodnog u neugodno i uvrijediti sve ono što buržujski ukus udobnog putovanja zahtjeva. Meditativan i blag, nerijetko fanatičan, zbunjen, iskreno odlučan i oprostivo neodgovoran, čudak i zaljubljenik koji razgovara sa stvarima jer mu one mogu reći više od umrtvljenih putnika. I što onda napraviti u vagonu u kojem se pojavi takav čovjek? Jedan mali dio ljudi ostat će uvijek svjestan radikalne neobičnosti putovanja koju je on tako vješto razotkrio. Najveći dio pak će jednostavno početi pričati o njemu, pretvoriti ga u lijepu zgodu koja postaje samo još jedna od mnogih vježbi zaboravljanja.
Nije li jedan od najvećih paradoksa kršćanstva upravo to da je redovništvo, koje je počevši od pustinjskih otaca bilo radikalni odlazak u nesigurnost, danas postalo zapravo bijeg u sigurnost?
Od koraka prema tjeskobi pitanja, redovništvo je danas postalo kraljevski put prema zaboravu kojim se vrlo često rješavaju sva druga pitanja koja bi putem mogla nastati. Od skandala koji proizlazi iz razotkrivanja iskorijenjenosti života, izokrenulo se u kompulzivnu brigu o seksualnosti. Od susreta s nestabilnim i neuhvativim pretvorilo se u minuciozno obdržavanja dnevnih rutina i župne administracije. I može li takav način života još uvijek ljude radikalno protresti iz obamrlosti koju dugo putovanje donosi? Nisam čovjek generalizacija i zazirem od moraliziranja, ali ne mogu a da ne uvidim tu snagu od koje čovječanstvo bježi od tog čuda života u koje smo bačeni i silinu nagona za zaboravljanjem u čiju službu ulaže sve svoje snage.
Možda ćeš još koji put razmišljati o redovništvu, dragi nećače, i ako budeš želio ponovno ću ti govoriti o tome. Zapamti međutim da ono ne počinje u zidovima samostana već u tjeskobi vlaka!
Puno te voli,
tvoj stric