Neki sam dan, na moje veliko čuđenje, upoznao studenta koji ne voli provokativnog Nietzschea samo zato što je ovaj izjavio da je “Bog mrtav”. Na kraju sam razgovora shvatio da on i nije baš najbolje shvatio famoznu Nietzscheovu izjavu. Nietzscheova je ideja godinama pogrešno tumačena jer Nietzsche ne smatra da Bog zapravo ne postoji, nego se više posvećuje kulturološkim viđenjima da ideja “Boga” jednostavno nije više dovoljno snažna da bi u današnjem svijetu poslužila kao temelj istine i morala te da vjera u “Boga” ne može dati smisao našim životima. Bilo kako bilo, činjenica je da sam Nietzsche predstavlja svojevrsnu “crvenu krpu” svim onim religijski orijentiranim ljudima, kojima je samokritičnost stran pojam. Slično je i s religijskim humorom, kao što je npr. satira.

Humor se često zasniva na ismijavanju i predočavanju ljudske gluposti, koja je u dobroj mjeri prisutna u javnom prostoru. Humor na taj način preuzima ulogu društvenog korektora i reformatora.

Prošlih smo dana bili svjedoci pretjerane banalizacije svetog, što je prouzrokovalo i satirične reakcije, što je pak opet prouzrokovalo nelagodu i bijes svih onih kojima prvotna banalizacija Boga i svega onoga što je sveto nije predstavljala nikakav problem, ali im je zato zasmetalo što se netko narugao njihovoj banalnoj verziji religije. Ne bi bilo loše prisjetiti se kako islamski radikali (i svi oni koji ih simpatiziraju) reagiraju na bilo kakav oblik islamske satire: jednostavno se sječe glava. No, islamu ionako tek predstoji razdoblje prosvjetiteljstva i duhovne racionalizacije. Pitanje je što je s kršćanstvom.

Iako je uvriježeno mišljenje da je Biblija cijepljena od humora, činjenica je da su se neki starozavjetni proroci i velikani (Ilija, Samuel etc.) služili ironijom ili pak satirom kako bi upozorili Židove na njihovu pogrešnu životnu praksu. Glavni smisao proročke satire u Starom zavjetu bio je narugati se iskrivljenoj praksi svojih suvremenika. Oni nisu htjeli nasmijati nego upozoriti i poučiti svoje sunarodnjake da je Zlo ne samo opasno i pogrešno nego čak i besmisleno. U sličnom je kontekstu Umberto Eco smjestio radnju svog proslavljenog romana “Ime ruže” u jedan samostan, kojeg je zapravo pretvorio u jedan mikrokozmos, u kojem je na poseban način obradio odnos humora i strahopoštovanja. Na vrhuncu zapleta radnje ovog Ecova povijesnog krimića William od Baskervillea ulazi u trag jednoj staroj (“heretičkoj”) knjizi, koju je ubojica (stari redovnik Jorge od Burgosa) želio zadržati što dalje od znatiželjnih redovnika. Vrhunac cijele knjige je završni dijalog između upravo Williama od Baskervillea i Jorgea od Burgosa.

William pita Jorgea: “Zašto si htio zaštititi tu knjigu više nego koju drugu? Što te uplašilo u tom Aristotelovu razmatranju o smijehu? Nećeš ukloniti smijeh ako i ukloniš ovu knjigu.”
Jorge mu odgovara: “Smijeh je slabost, kvarljivost, ocrtanost naše puti. To je zabava za seljaka, razuzdanost za pijanca… Smijeh, na koji časak, odvraća seljaka od straha. No zakon se i nameće strahom, kojemu je pravo ime strah Božji.”

Zanimljivo je da u ekraniziranoj verziji knjige “Ime ruže” Jorge govori Williamu: “Smijeh ubija strah, a bez straha nema više vjere. Zar je dopušteno smijati se Bogu?!”

Po meni je ovaj dijalog ključ cijele knjige “Ime ruže”, jer, budimo realni, središte ne samo kršćanstva nego i svih ostalih religija nije toliko razvikana ljubav nego zapravo strah. Strah od Božje kazne, strah od grijeha, strah od toga da bi nas ovozemaljski Božji “zastupnici” mogli nekako kazniti. Strah je idealan instrument masovne kontrole i manipulacije. Metodom zastrašivanja se ne služe samo tirani i različiti diktatori, nego i religijski službenici. Strah od nečega je također srž talibanskog načina razmišljanja i modus operandi svih onih likova koji zaletavanje u masu ljudi s eksplozivom oko prsa smatraju prikladnim načinom izlaganja svojih stavova. Svi oni mrze smijeh. Nitko od njih ne može podnijeti humor. I logično je da će ga mrziti, jer smijeh, kao subverzivna snaga humora, uspješno sabotira i raskrinkava sve ljudske strahove, kojima gore navedeni pojedinci mentalno zarobljavaju ljude.

Kad humoristi zbijaju šale s pogrešnim i pretjeranim interpretacijama religije i onog što pripada u domenu sakralnog, ne rugaju se oni Bogu, nego jednom mentalnom sklopu, koji u svojoj nesigurnosti smatra da treba braniti Boga čak i od smijeha i humora.

No, ne brane oni time Boga, nego svoju davno formiranu sliku onoga što nazivaju Bogom. Svatko od nas ponekad ima krivu sliku Boga. Vjera u neku krivu sliku Boga često je negativna, ograničena i tiranska. Ona proizvodi strah, nezrelost, skučenost, netolerantnost, nepravdu, frustracije i loše društvene prilike te na taj način stvara nemoral i licemjerje. Uostalom, svi smo u mogućnosti stvoriti sebi svoju sliku o Bogu. To i jest jedan od razloga što u određenim religijama postoji tako snažna zabrana pravljenja likova Boga. Likovi se mogu praviti, ne samo od zlata i srebra, nego i od riječi, ideja i emocija.

U skladu s ovim, nikome se ne smije uskratiti zagarantirano pravo na smijeh. Budući da je riječ o jednom od najsnažnijih društvenih korektiva, humor i satira nisu samo pravo, nego i obaveza svih društveno osviještenih pojedinaca.

Kad se god aktualizira odnos društveno-političko-religijskog i humorističnog, rado se sjetim riječi Miljenka Smoje iz „Dnevnika jednog penzionera“:

“I triba znat da je humoru sve podložno, ništa nije izuzetak, ni nacije, ni bandire, ni himne, stranke i ideologije, vire, ni sam dragi Bog. Kad ne bi bilo tako, ne bi se moglo pisat. Zamislite, ne moš taknit viru jer vriđaš vjerske osjećaje, ne moš taknit himnu, bandiru, naciju – vriđaš patriotske osjećaje, ne moš taknit niti jedan ceh, jer vriđaš mesare, glumce, suce…

Ja se držin toga da nema nedodirljivosti, ali mislin da je moj humor blag, ironičan. Bidnome, jadnome, glupome, sitnome čoviku koji se koprca po ovoj baloti zemaljskoj sve ću oprostit. Osim krvološtva. A vlast, vlast zajebajen. Svaku.”