“Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” (Ilija)

Ilija je rođen u Tišbi. Tišba se nalazi u Palestini na istočnoj ili lijevoj obali rijeke Jordana. Živio je u vrijeme kraljeva Ahaba i Ahazije, tj. u devetom stoljeću prije Krista. U ono se vrijeme sve mjerilo vremenski po kraljevima. Ilija je velikan svoje ere i jedan od najznamenitijih religijskih likova u povijesti čovječanstva.

Pozivajući se na Boga i njegovu riječ, Ilija je ustao protiv nevjere u svom narodu, koja je, usput rečeno, sebe smatrala pravom vjerom te protiv socijalne nepravde, u kojoj su prednjačili kralj, kraljica i njihova sluganska potrčkala i prodane duše, koje Ilija naziva – lažnim prorocima. Iako velikan, zanimljivo je zapitati se, zašto je Ilija svoj život proživio krajnje sam i usamljen? Tek ga je ponetko prijateljski i više samilosno pomogao, ali Ilija je redovito bio sam. Ako promotrimo povijest, vidjet ćemo da je zlo uvijek dolazilo kolektivno i rađalo se usred većine. Dobro ulazi u naš svijet kao iskra i to redovito preko pojedinca. Uvijek u opoziciji. Nikad kao dio mainstreama.

Ilija je čovjek koji se bez zadrške daje u ono i za ono što vjeruje. Sveti spisi nam u više navrata svjedoče o njegovoj veličini. Ako je itko Božji, onda je to Ilija. Prema starozavjetnim izvještajima, izmolio je oganj s Neba, kao besprijekoran dokaz Božje konkretnosti. Istina, Ilija je dao pogubiti svojih 145 “protivnika”, Baalovih svećenika te nije ni čudo što mu je kraljica Izabela željela otkinuti glavu! Kralj, kraljica i njihova klika optužuju Iliju za sve što ne valja u Izraelu. Da bi zamaskirali svoju nesposobnost, potreban im je “dežurni krivac” ili, danas popularniji i kao, “narodni neprijatelj”. Ilija bježi u pustinju i odustaje. Odustaje od samog sebe. U njemu se sve više širi čežnja za vlastitom smrću. Je li to isti onaj čovjek koji je sve do nedavno snažno i samopouzdano istupao u Božje ime? Dugo je trajalo Ilijino “sabiranje” i potraga za Božjim licem. Nije tu bile one famozne Ilijine gromovitosti i silovitosti, kako ga često predstavljamo, nego samo strah i očaj.

Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.

Ilija

Na proroku se ponovno očituju iskustvo i glavna obilježja židovskog naroda na njihovu putu kroz pustinju, a to su umor i očaj. Svaki prorok mora probdjeti “noć” i istrpjeti vlastitu tamu. Bog ga nikad ne napušta. Ilija jede kruh i pije svježu vodu, koju mu anđeo osigurava. Nakon što se okrijepio i došao sebi, kreće prema Brdu Božjeg susreta. Putovanje proroka Ilije na Božje brdo Horeb započelo je upravo bijegom od bijesa i osvete kraljice Izabele. Ovo se putovanje, zahvaljujući susretu s Božjim glasnicima, pretvorilo u hodočašće i povratak na izvore čiste vjere.

Ivan Bosco (1815-1888) je također bio čovjek koji se u potpunosti stavio Bogu na raspolaganje. Toliko su ga pogađali problemi napuštene djece s torinskih ulica da se nimalo nije štedio trudeći se osigurati im sve što im je potrebno. No njegov se rezervoar odjednom ispraznio. Don Bosco je ostao bez snage. Mladi i angažirani svećenik stajao je na rubu svog groba: smrvljen i iscrpljen. Samljeo ga je nemilosrdni žrvanj svakodnevice.

Ali nije ovo samo sudbina proroka. Ovo nije fenomen koji pripada prošlosti. I među nama ima onih ljudi koji su ostali bez snage i koji su iz povremenih “mamurluka” skliznuli u burn-out sindrom (op. Burn-out sindrom podrazumijeva stanje potpune fizičke, psihičke i emocionalne iscrpljenosti, uzrokovane pretjeranim stresom). Njihovo biće nemoćno viče: “Gotovo je. Ne mogu više! Nemam snage…”

Don Bosco je poslušao savjet svog prijatelja i na neko vrijeme napustio svoje polje djelovanja. Tek kad je opet dovoljno ojačao, vratio se na mjesto svog najvećeg izazova. I uspio je.

Ako imamo razumijevanja za Iliju i don Bosca, zašto nemamo za svoje suvremenike?

Granice i ograničenja su dio našega života. Jako je neugodan i mučan osjećaj susresti se s vlastitim ograničenjima. Ilija nije bespomoćno utonuo u svoju depresiju nego se trudio iščupati se. To ga je još više ojačalo i pomoglo mu da novom snagom pomakne svoje granice.

Živjeti s ograničenjima, a opet se nadati životu bez ograničenja. Je li to osobina Božjih ljudi našega vremena?

Mislim da jest.