Nitko nije mogao ni pomisliti da će dan vojnog pohoda na Bliski istok biti zapravo i dan rođenja globalnog islamskog totalitarizma, poznatijeg i kao ISIL. Ono što je na početku bila virtualna konstrukcija, ugrozilo je svjetski mir na više razina i pretvorilo se u noćnu moru više milijuna protjeranih izbjeglica. Mnoštvo izbjeglica pronašlo je i još se uvijek trudi pronaći svoj zaklon u zemaljama Europske unije. S druge strane, preplašeni i ksenofobični dio Europe se boji da su izbjeglice zapravo islamistička verzija “trojanskog konja”, koji će kasnije pokoriti Europu, ali nisu svjesni da je opasna ideologija već odavno prisutna u Europi.

Što se tiče samih izbjeglica, nije im dovoljno dati samo krov nad glavom i svagdašnji kruh nego ih treba zaštiti od destruktivna utjecaja zloglasne i u Europi ukorijenjene ideologije, koja ih je i potjerala iz njihovih domova. I, posljedično, od svih onih koji bi elemente zloglasne ideologije mogli populistički iskoristiti za jačanje svojih također ekstremističkih pozicija.

Salafizam je ultrakonzervativna islamska ekstremistička ideologija, koja, u skladu sa svojim načelima, uz pomoć intenzivne propagandne djelatnosti (da’wa) pokušava islamizirati europsko (nevjerničko) društvo. Od salafizma se 2012. javno distancirala i Nurhan Soykan, kao glavna tajnica Središnjeg muslimanskog vijeća u Njemačkoj (ZMD). Salafizam je dobio vjetar u leđa na svjetskoj razini tek islamskom revolucijom u Iranu 1979. Ovaj neofundamentalistički pokret se razgranao u dvije grupe: konzervativni dio, koji je okrenut samom sebi, i militantnije “džihadističko” krilo, koje se neće smiriti sve dok cijeli Svijet ne bude “Allahov”. Ova agresivna verzija Jehovinih svjedoka nerijetko će se poslužiti nasiljem da bi direktno nametnula svoju viziju društva i propisala kvazi-ispravno ponašanje pojedinca.

Zanimljivo je primijetiti da su europski salafisti dobri socijalni radnici i da su uspjeli pronaći pravi pristup određenom broju mlađih ljudi. Jedna od glavnih oponentica njemačkog salafističkog pokreta je Lamya Kaddor, njemačka islamska teologinja i spisateljica sirijskih korijena. Ona je trenutno na čelu Liberalnog islamskog saveza u Njemačkoj. Ona u svojim javnim nastupima često naglašava da je opasnost džihadizma u tome što se ideološki usmjerava na ugrožene i labilne mlade ljude, kojima se džihadizam predstavlja kao svojevrsni protest. Velik broj mladih (uključujući i djevojke) odlazi u džihad kao znak pobune protiv svega onoga što ih okružuje. U ovome kontekstu možemo govoriti o džihadizmu i kao supkulturnom underground pokretu. Ovi lovci na ljude ne gledaju na vjeru nego na psiho-socijalno stanje pojedinca kojeg pokušavaju vrbovati. Salafističko djelovanje nije ništa drugo nego religijski motiviran mobbing.

Salafistička scena u Njemačkoj je, s druge strane, oduševljena prilivom izbjeglica s Bliskog istoka. Ne zato što su to, kako se naši radikali boje, njihovi “suborci”, nego zato što su izbjeglice, bez novca i bez ikakve perspektive, idealna meta salafističkih ciljeva. Neobrazovanost, teška materijalna situacija i psihološka dezorijentiranost plodno su tlo za ispiranje mozga i regrutaciju u bilo koje svrhe. Tako su trenutno, uz Caritas i Crveni križ, salafisti glavni za prikupljanje pomoći, uz koju, obavezno, dolazi i pokušaj uvlačenja u selefijski “underground”.

Cansu Özdemir, mlada političarka iz stranke “Die Linke” (op. “Ljevica) i članica hamburškog gradskog poglavarstva smatra da njemački salafisti uporno pokušaju u svoju mrežu “upecati” mlade i izgubljene izbjeglice kako bi ih pridobili za svoje ciljeve. Kazim Abaci iz njemačkog SPD-a također smatra da “pojedine ekstremističke skupine pokušavaju zloupotrijebiti izbjeglice kako bi ostvariti svoje ciljeve”. U Njemačkoj, prema određenim procjenama Središnjeg muslimanskog vijeća (ZMD), živi cca 6 000 salafista.

Sven Lau (Abu Adam) i Pierre Vogel (Abu Hamza) su glavne zvijezde njemačke islamističke scene te jedni od glavnih predstavnika i pokretača svih salafističkih okupljanja i događanja u Njemačkoj, kojima (uspješno) testiraju granice tolerancije u srcu Europske unije. Tko su uopće Nijemci Sven Lau i Pierre Vogel?

Sven Lau (ili samoprozvani šerijatski šerif Düsseldorfa) je bivši vatrogasac i otac četvero djece koji se u Wuppertalu proslavio pokušajem uvođenja šerijatske policije, no, zahvaljujući promptnoj reakciji njemačkoj tužiteljstva, njegov eksperiment nije dugo potrajao. No, salafisti su ipak uspjeli u svojoj namjeri: sve su snimili i kasnije iskoristili u propagandne svrhe. Izazvali su državni sustav i još ga jednom kompromitirali. Iskušali su granice tolerancije i besplatno izreklamirali svoju ideologiju. Sven Lau i ostali salafisti nastavili su ovakav način djelovanja, samo što svoje patrole više ne nazivaju “šerijatskom policijom”, nego “Anti-Haram-Team“. Haram je arapska riječ koja označava nešto što je zabranjeno ili nedozvoljeno. Riječ je o jednom kvalifikatoru po kojem islamsko pravo kvalificira određene ljudske postupke. Sven Lau se borio u Siriji već 2013. na strani džihadista. Nakon povratka u Njemačku, oduzeta mu je putovnica i kasnije je završio u zatvoru zbog optužnice za širenje i sudjelovanje u ekstremističkim aktivnostima. Sven Lau je prikupljao pomoć i regrutirao ljude za džihad na Bliskom istoku. Ne pretjerano karizmatični i nedovoljni obrazovani Sven Lau zadužen je za operativni dio poslova i njegovi se javni nastupi teško mogu usporediti s njegovim bliskim suradnikom Pierreom Vogelom, bivšim njemačkim profesionalnim boksačem i najpoznatijim “propovjednikom mržnje”, kako ga nazivaju njemački mediji. Pierre Vogel je u svojoj javnoj retorici oprezan i lukav te situaciju s muslimanima u Njemačkoj uspoređuje s ranijim nacionalsocijalističkim progonom Židova, na što su Nijemci logično osjetljivi. Vogel zagovara “antikršćanski ressentiment” i “apsolutnu superiornost islama”. Iako Pierre Vogel s jedne strane ISIL-ovce u javnosti naziva „brutalnim ubojicama i ljudima koji negiraju islam“, s druge strane, uz pomoć Svena Laua, prikuplja pomoć i, preko Turske, šalje borce u džihad. Ovaj “obećavatelj raja” je usko surađivao s Bilalom Philipsom, kanadskim islamistom, koji je optužen za pozivanje “vjernika” početkom devedesetih u rat u Bosni i Hercegovini te bivšim njemačkim gangsta-reperom Denisom Cuspertom (arapsko ime: Abu Talha al-Almani), koji je trenutno voditelj ISIL-ova medijskog centra “Al Hayat Media Center“. Salafisti su, kao što smo već do sada mogli vidjeti, marionete jedne izrazito opasne ideologije.

Sloboda vjeroispovijesti prestaje ondje gdje počinje fanatizam i gdje se način prakticiranja određene religioznosti sukobljava s državnim (sekularnim) zakonima.

Islamski radikali i fanatici se više ne smiju skrivati iza “slobode vjeroispovijesti”. U ovom je slučaju, nažalost, zakazala politika. Jer, ako se za ovo ne pobrinu trenutni demokrati, pobrinut će se, nažalost, netko drugi. Desni ekstremisti (radikalni desničari i nacionalisti) će, na račun nejake državne uprave i vlastitog populizma, demokratskim putem doći do pozicije moći i napraviti antidemokratski harakiri. No, mi ne možemo utjecati na situaciju u Njemačkoj i ostatku Europske unije, ali zato možemo na situaciju u našim državama.

Nažalost, simpatije prema ISIL-u i podržavanje ove zločinačke ideologije kod nas (još uvijek) nije zakonski kažnjivo, ali poziva na oprez.

Unatoč potencijalnoj opasnosti, ne smijemo nasjedati na desničarske tragikomične podvale i pokušaje generaliziranja. Potrebno je razlikovati prave muslimane od ovih sektaša. No, sve dok umjereni europski muslimani šute, dok neobrazovani radikali ispranih umova navještaju radikalno negativnu interpretaciju islama, muslimani će nositi u Europi nepravednu stigmu nasilnika koji “propovijedaju” religiju utemeljenu na nasilju i negiranju svega. Opresija, prezir i negacija nevjernika je sasvim opravdana za sve one koji Kur’an shvaćaju doslovno. Kao jedan kršćanin i, salafističkim rječnikom rečeno, nevjernik, ne mogu se ne zapitati: zar nije vrijeme za temeljitu i objektivnu analizu samog Kur’ana? Ako već možemo objektivno analizirati i Bibliju i Talmud i ostale monoteističke spise, koji su stoljećima stariji od Kur’ana, zašto isto ne možemo napraviti i s Kur’anom?

Potrebno je ohrabriti europske muslimane da se konačno oslobode ideološkog jarma i da krenu tumačiti kur’anske poruke iz jednog hermeneutički drugačijeg konteksta.

Europski muslimani ne trebaju miješati kulturu i način vjerovanja. Da bi se prilagodili novom ambijentu, oni jednostavno ne smiju nametati kulturno naslijeđe svoje duhovne pradomovine. Zar je nemoguće prakticirati europski islam koji se, jednostavno rečeno, ne protivi društvu u koje su došli? Europa je jedinstvo u različitosti dok u ovoj ekstremističkoj verziji islama riječ “različitost” uopće ne postoji. Europski muslimani ne bi trebali prihvatiti ulogu žrtve (muslimani kao vječita žrtva negativnog Zapada) nego se konačno suočiti s otrovnom radikalizacijom islama koja se iz arapskog svijeta uvozi u Europu. Jedan pogled na religioznost koji se još uvijek temelji na ranosrednjovjekovnim moralnim principima, teško se može uspješno prilagoditi europskom demokratskom društvu.

Jako je važno posvjestiti ljudima da ne postoji samo jedna verzija islama, koju propovjedaju salafisti. Od samih su početaka postojale različite teorije i različita tumačenja Kur’ana.

Što se tiče samih radikala, krucijalno je objasniti mladima da je jako opasno razmišljati samo u dualnim kategorijama: crno-bijelo, vjernik-nevjernik, prijatelj-neprijatelj.

Tek kad imigranti i europski muslimani odbace filozofiju uvrnute salafističke fundamentalističko-mačističke ideologije, anti-islamske predrasude će početi nestajati iz Europe. Uostalom, oni imaju rijetku priliku da konačno presjeku vezu između istočno-arapske dominantne teo(?)logije i povrate iskonska uvjerenja islama te možda čak obnove Europu.