U nedostatku predizbornih ekonomsko-gospodarskih materijala i tema za raspravu, politika redovito pribjegava temama, koje u narodu bude niske i sirove strasti. Nedavno se tako dogodio još jedan ispad ekstremističkih ustaških krugova, koji su objavili tzv. peticiju za uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u hrvatsku vojsku.

Spomenutu je peticiju potpisalo i nekoliko katoličkih dužnosnika u Hrvatskoj, među kojima su najpoznatiji pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić i sisački biskup Vlado Košić. Na ovu su se listu standardno upisali redoviti ustaški apologeti i ostali politički nepismeni ljudi, zahvaljujući kojima svijet promatra Hrvatsku kao posljednju zemlju, u kojoj nacizam još uvijek igra relevantnu ulogu. Još se jednom pokazuje istinitom famozna izjava Francuza Arsenea Wengera, menadžera engleskog Arsenala: “Mnoštvo stručnjaka ne mora biti nužno u pravu.”

Nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, daje izjavu u kojoj nema govora o tome da je “Za dom spremni” ustaški pozdrav, nego nešto što je “nejasno i dvoznačno” te još predlaže referendum koji bi razjasnio ovu nejasnoću. Netko bi mogao pomisliti da dolazi vrijeme u kojem će Brešanova utopija Država Božja 2053. postati stvarnost. Puljić je pilatovski razriješio ovu dilemu oko ovog (javnog) angažmana dvojice svojih kolega Košića i Pozaića: njihovi su potpisi njihova stvar i nisu stav Katoličke crkve. Iako je Puljić uvijek bio jedan od umjerenijih ljudi u Crkvi, ovdje mu se može zamjeriti nedostatk otvorenosti i hrabrosti. Nemoguće je da jedan biskup, koji javno obnaša funkciju poglavara Katoličke crkve te na tom području predstavlja vrhovnu crkvenu vlast, potpiše ovakvu vrstu aktivizma, a da to nije u ime same biskupije. Javna vjerska funkcija se u ovom slučaju ne može odvojiti od privatnog. Nije ovdje riječ o simpatiziranju jednog sportskog kolektiva ili određene vrste glazbe, nego o žrtvama jedne zloglasne ideologije koji zaslužuju pijetet.

Dakle, otvoreno zalaganje za uvođenje ustaškog pozdrava (koji pripada povijesti), sa svim implikacijama, tretira se kao nešto “dvoznačno i nejasno” te se sugerira referendum, na kojem će “narod odlučiti”. Zanimljivo je primijetiti da je nadbiskup Puljić reagirao i na mitomansku izjavu inače također umjerenog patrijarha Irineja o žrtvama rata, smatrajući je “paušalnom procjenom”, “uvredom za žrtve rata” te “prevrtanjem kostiju”. Nadbiskup Puljić je odlučno i decidirano odgovorio: “Ne treba ‘prevrtati kosti’ onima koji su ostali bez svojih milih i dragih.” Mudro rečeno. Puljić se ovdje ponio ekumenski i miroljubivo. Ovdje nema nejasnoća, nema dvosmislenosti i nema spomena o referendumu koji bi odlučio koliko je Irinejova izjava istinita. Zašto se isto nije moglo primijeniti i za skandaloznu peticiju o rehabilitaciji ustaškog pozdrava? Čemu “nejasnoća i dvoznačnost”? Zašto se ovdje zaboravlja “prevrtanje kostiju” onih drugih i drugačijih?

Može li danas itko zamisliti da se na svjetskoj pozornici pojavi osoba koja bi pokušala rehabilitirati svastiku kao pradavni i nadasve pozitivni simbol prisutan u povijesti čovječanstva od njegovih samih početaka? Svastika je sveti hinduistički simbol koji označava vječito kretanje. Možete li danas zamisliti da netko kaže: “Što mene briga što je Hitler činio sa znakom svastike? Ja želim koristiti taj znak, jer je taj znak stariji i od samog Hitlera i od cijele Vaše Europe!” No ovaj je sveti simbol negativno ožigosan kao “omen” pod kojim su nacisti ubijali sve one ljude koji su bili drugačije rase, religijske pripadnosti i načina razmišljanja. Tama je uprljala taj simbol svjetla. Njemačka je jedna od najdemokratskijih i najsocijalnih država na svijetu i kao takva je uzor mnogima. U Njemačkoj danas nije dozvoljeno proklamiranje nacionalsocijalističkih ideja ili bilo kakva promocija nečega što bi moglo asocirati na kobnu eru nacističkog režima u Njemačkoj. U njemačkom se zakonu (StGB 86a) zabranjuje svaki oblik nacističke propagande, a svaki se prekršaj brutalno kažnjava. Potrebno je spomenuti da ovdje pripadaju i pozdravi: “Sieg Heil” i “Heil Hitler”.

Teško mi je razumijeti da još uvijek postoje ljudi koji ne shvaćaju da nacistički pozdrav “Za dom spremni”, u ime kojeg je NDH ubijala, zatvarala i mučila ljude, nema više nikakve veze s plemenitošću i domoljubljem. Hrvatskoj i ostalim zemljama zapadnog Balkana potreban je zakon koji će strogo procesuirati svaki način propagiranja bile koje zločinačke i negativne ideologije. Pod ovim je uzvikom ubijeno toliko nevinih ljudi, da bi se zapravo svako normalno ljudsko biće trebalo sažaliti i suosjećati. Čini se da većina onih ljudi koji simpatiziraju i prizivaju ustaško doba ima oko svog velikog mozga bodljikavu žicu, koja sprječava dolazak bilo koje kritične informacije.

Što se tiče pozdrava “Za dom spremni”, sve i da je bila riječ o starom hrvatskom pozdravu, sada govorimo o terminu kojeg su hrvatski nacisti (op. ustaše) svojim djelovanjem osramotili.

Oni su također, kao i njihovi njemački mentori, u ime svojih zakona poubijali određen broj Srba, Roma, Židova i Hrvata koji su drugačije razmišljali. Romano Bolković smatra da je Hrvatska zemlja nesretne povijesti te da se Hrvatska nikad nije uspjela suočiti ni s jednim ni s drugim totalitarnim zlom. “Zbog te činjenice, izbjegavanja suočavanja s povijesnom odgovornošću za te zločine, Hrvatska ne samo da nema zakon kakav ima Njemačka, nego se u Hrvatskoj i s jedne i s druge strane misli da su i “crveni” i “crni”, zapravo, pravednici i borci za nešto veliko: jedni, komunisti, misle da su se borili za posljednju veliku prosvjetiteljsku ideju koja čovjeka emancipira kao homo fabera, radnika, unatoč desecima milijuna žrtva širom svijeta u toj svirepoj borbi za razotuđenje, a drugi, nacisti, misle da su se borili – za Dom. Za Domovinu. Da su u biti čisti i ispravni, jer su se borili za Hrvatsku, a da je za Hrvatsku i u ime Hrvatske dopušteno činiti sve, pa i graditi konc-logore, ubijajući zakonito, u skladu s rasnim zakonima.”

Guranje ustaškog folklora u prvi plan isključivo je posljedica činjenice da se ustaška NDH i njen nacistički background nikad nisu prepustili valorizaciji povjesničara, nego se, u nedostatku riječi, govora i argumenata po pitanju ekonomsko-gospodarskih pitanja, politiziraju i s lijeve i s desne strane. Lijevi politički blok koristi ovaj skandal kako bi strahom od tzv. desnih radikala homogenizirao svoje raspršeno biračko tijelo, dok se desni blok trudi probuditi “turbo-folk” emocije kod svojih nostalgično orijentiranih birača.

Zahvaljujući vlastitoj tvrdoglavosti, zapeli smo u povijesnom razdoblju od 1941. do 1945. Tek nam slijedi suočavanje s povijesnim razdobljem od 1945. do 1990., u kojem je vladao jedan drugačiji i, u odnosu na ostale zemlje jugoistočne Europe ili Istočnog bloka, blaži oblik drugarske dikatature. U našim je krajevima, nažalost, nakon Drugog svjetskog rata uspostavljena ta jedna vrsta totalitarizma koja je bila toliko sigurna da se nalazi na pravoj strani povijesti da je u tom raspoloženju bila spremna počiniti i najstrašnija zlodjela kako bi se očuvala.

Unatoč činjenici što je ovo za većinu samo izraz folklornog revolta, neoustaštvo se u dvadeset i prvom stoljeću pretvara u velik problem, u kojem su očito zakazale odgojno-obrazovne institucije, te koji zahtijeva radikalno rješenje. Protiv ovoga se možemo boriti jedino obrazovanjem i nadati se kako će sve ovo jednog dana biti jedan običan muzejski izložak i smiješna relikvija u formalinu povijesti.

Kao društvo, trebamo početi nazivati stvari pravim imenom. Činjenica je da se nijedna od država zapadnog Balkana (Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija) nije još uvijek uspjela do kraja suočiti sa “svojim” zlom i sa svojim zločinima. Sadašnjost nam se sastoji od povratka u mitove prošlosti i upiranja prsta u one druge. Pitanje je: do kada više?