U Vatikanu je, 8. travnja 2016. predstavljena postsinodska apostolska pobudnica pape Franje Amoris laetitia (hr. Radost ljubavi). Riječ je o dugoočekivanom dokumentu koji je zapravo sažetak i plod sinodalnih procesa posvećenih obitelji. Ovdje donosim sažetak najvažnijih misli:

1. “Crkva treba pokušati razumjeti i shvatiti obitelji i pojedince u kompleksnosti njihova života.“

Crkva treba biti tamo gdje su ljudi i izbjegavati nepotrebna osuđivanja. Ne možemo isti recept primijeniti na sve. Ono što je jednom posve logično drugom može biti apsolutno neprihvatljivo. Puno toga ovisi i o geografskim i o kulturološkim okolnostima. Nismo svi isti, ali smo ipak svi “stvoreni na sliku Božju”. U vjeri, u kojoj je sve crno ili bijelo, zatvaramo mogućnost dotoka milosti i rasta i gubimo hrabrost “novih puteva”. (305). Ne mora ama baš sve odgovarati svima. Potrebno je izbjegavati razmišljanje da je “sve crno ili bijelo” (305). Franjo potiče na jedan drugačiji pristup razumijevanja, obzira i suosjećanja.

2. “Uloga savjesti je ključna u donošenju odluka.”

Papa naglašava da je “Crkva pozvana izgrađivati savjest, a ne zauzimati njeno mjesto” (37). Savjest se ne odnosi također samo na razlučivanje dobra i zla nego i na “određenu moralnu sigurnost” (303) što Bog od jedne osobe točno traži. Pastiri bi trebali upućivati ljude ne samo da slijede pravila nego da vježbaju “razlučivanje” (304). “Razlučivanje je dinamično: ono uvijek mora biti otvoreno novoj fazi rasta i novim odlukama koje bi mogle omogućiti potpunije ostvarenje ideala.” (303).

3. “Razvedeni i ponovno vjenčani katolici bi se u potpunosti trebali reintegrirati u Crkvi.”

Kako?

Tako što ćemo imati u vidu njihove konkretne situacije i životne povijesti različite i biti im podrška i pratnja na njihovu putu. Iako Papa ne govori direktno o pričešćivanju razvedenih i ponovno vjenčanih katolika, ipak napominje cijeloj Crkvi da bi se trebalo poštivati da se konačna odluka o stupnju sudjelovanja u Crkvi prepušta savjesti svakog pojedinca posebno (300, 305). Razvedeni i ponovno oženjeni parovi bi se trebali osjećati kao dio Crkve, jer “oni nisu ekskomunicirani i ne bi se trebali tretirati tako, budući da su živi dio Crkve” (243). Riječ je o velikom pastoralnom iskoraku.

4. “Sve obiteljske članove treba poticati da žive kršćanski život.”

Jedno poglavlje dokumenta sastoji se samo od evanđeoskih i tradicijskih razmatranja o ljubavi, obitelji i djeci, te donosi puno Papinih praktičnih savjeta. Papa podsjeća oženjene parove da je dobar brak “dinamičan proces” i da se obje strane trebaju naučiti nositi s nesavršenostima. “Ljubav ne mora biti savršena da bismo je cijenili” (122, 113). Kad govori o ljubavi, Papa se ne obraća samo oženjenim parovima nego svima i očito je da je na to posebno osjetljiv, jer ne želi da se itko osjeća nebitnim ili isključenim iz Božje ljubavi.

5. “Ne bismo trebali više govoriti o ljudima “koji žive u grijehu”.”

Riječ je o novom pristupu kojeg Papa izričito naglašava: “Ne može se više tvrditi ili govoriti da se svi oni, koji na bilo koji način žive u tzv. neregularnim okolnostima, nalaze u stanju smrtnog grijeha” (301). Svima onima koji žive u “neregularnim okolnostima” ili pak netradicionalnim obiteljima, kao što su npr. samohrane majke, potrebno je ponuditi “razumijevanje, utjehu i prihvaćanje” (49). Kad je riječ o ovim ljudima, a zapravo je riječ o svima nama, Crkva treba prestati primjenjivati moralne zakone, kao da su oni, kako to Papa slikovito izražava, “kamenja koja se bacaju na ljudske živote” (305).

6. “Ono što na jednom području funkcionira, ne mora značiti da će i na drugom.”

Ovo se konkretno odnosi na geografski kontekst. “Svaka zemlja ili pokrajina … može tražiti sebi odgovarajuća rješenja koja odgovaraju njezinoj kulturi ili pak njenoj tradiciji ili mjesnim potrebama” (3). Ono što u pastoralnom aspektu ima smisla u jednoj zemlji, u drugoj može biti posve besmisleno pa čak i sablazan. Upravo iz ovog razloga, kao što Papa naglašava na samom početku svoje pobudnice, ne može se svaka dilema razriješiti intervencijom Učiteljstva (3). Jer Crkva je sastavljena od najrazličitijih kultura, mentaliteta i karaktera. Ne mora sve biti unificirano.

7. “Tradicionalno učenje o braku je potvrđeno ali Crkva ne bi trebala opterećivati ljude nerealnim očekivanjima.”

Brak je zajednica između muškarca i žene i kao takva je nerazrješiva. Istospolna zajednica se ne smatra brakom. Svećenici bi se trebali adekvatnije pripremiti kako bi bolje shvatili kompleksnosti bračnog života.

8. “Djecu je potrebno educirati po pitanju seksa i seksualnosti.”

Djecu treba prikladno odgajati za sve ono što ih čeka u životu, ali važno je uzeti u obzir njihovu dob i (ne)zrelost.

9. “Homoseksualne osobe treba poštivati.”

Iako Franjo istospolne zajednice ne smatra brakom, opet naglašava da homoseksualne osobe “treba poštivati u njihovom dostojanstvu i tretirati s uvažavanjem, te da treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije, agresije ili pak nasilja”. Obitelji, u kojima ima članova koji se deklariraju kao LGBT, trebaju “prikladno pastoralno vodstvo” od Crkve i pastira tako da i homoseksualne osobe mogu ostvariti Božju volju u svojim životima (250).

10. “Svi su dobrodošli!”

Crkva mora biti na raspolaganju kako obiteljima svih mogućih oblika i vrsta, tako i ljudima u bilo kojem stupnju života. Takvi trebaju znaju da ih Bog, unatoč svemu, voli. Pastiri moraju sve osigurati da se ljudi osjećaju dobrodošlicu u crkvi. “Amoris Laetitia” nudi viziju pastoralne i milosrdne Crkve, koja potiče ljude da iskuse “radost ljubavi”. Obitelj je nevjerojatno važan dio Crkve, jer je Crkva, na koncu, “obitelj obitelji” (80).

Franjina pobudnica opravdava djelovanje i pastoralni angažman svih onih ljudi u Crkvi čije je djelovanje do sad označavano kontroverznim ili pak osuđivano od strane onih ljudi koje Papa naziva “ljudima zatvorena srca”.