Jedne večeri piju, na zelenom zaravanku kraj Ukrine, fra Serafin i Rasimbeg iz Dervente.

…

Rasimbeg je lep čovek već zrelih godina, po prirodi uzdržljiv ne samo prema ljudima nego i prema svemu oko sebe, a tvrd prema sebi samom, i ohol zbog svoje uzdržljivosti i tvrdoće. Jedan od onih što biraju s kim će sjesti i ne zaziru od samoće. Fra Serafin spada u onaj mali broj ljudi koje Rasimbeg često priziva i gosti, i sa kojima je otvoren i živ isto onoliko koliko je uzdržljiv i odbojan prema većini.

Zavezli dobro u razgovor i piće. Kako mrak pada i tanka magla počinje da se hvata oko vrba, fra Serafin postaje teži i ćutljiviji. Zamišljen, sjedi oborene glave i rasejano mrvi hleb pred sobom. Rasimbeg poznaje to ćutanje i čeka strpljivo da fra Serafin zapeva. I zaista, u jednom trenutku on počinje da pevuši, a zatim digne glavu i pusti malo jače glas, svoj sjajni i slatki tenor koji ni posavska rakija ni trebinjski duvan zadugo nisu mogli da načnu.

Tako je i ranije bivalo, ali večeras je pesma tronula Rasimbega naročito. Kada je fra Serafin završio, obojica su jedno vrijeme ćutala. U tišini se čulo kako se voda kida i rasipa o vrbovo pruće. Prvi je progovorio Rasimbeg i malo šaljivo, malo zamišljeno rekao ono što još maločas ne bi ni pomislio da kaže.

 “Slušam te, a jednako mislim: kakav bi mujezin mogao biti od tebe; ne bi bilo takvog odavde do Šama. Glas bi ti se čuo na sahat hoda; izdaleka bi svijet dolazio da te čuje. I neka ti nije što krivo, ali kad te tako slušam, ja uvijek u sebi zažalim što si u toj vjeri i što se ne poturčiš.”

 I uzdržljivi čovek se naglo zaustavi u govoru i pređe u glasan smeh, bojeći se da ne uvredi prijatelja. Smejao se i fra Serafin. I tek kad se smeh malo sleže, on progovori nekako ozbiljno i dubljim glasom.

– Ama, pravo da ti kažem, prijatelju, i sam sam nekad na to pomišljao. Velim, ova naša vjera i ova moja tekija takve su da zabranjuju sve što ja volim, a traže sve ono za što ja nisam. Nisam, brate, pa nisam. Gone mene ove moje starješine, kroz iglene uši me proćeruju, a ja se i branim i otimam, pa ne znaš ko je s kim na većoj muci, oni sa mnom ili ja sa njima. Pa bolje, velim, da idem u drugu vjeru, da odlakne i meni i njima. I taman ja tako jednom mislim i premišljam to, i u tim mislima i zaspim. Kad – šta ćeš vidjeti! – iziđe mi na san Isa pejgamber, slava mu i milost. Ne govori ništa, a gleda me, gleda i kreće glavom, isto kao da kaže: ‘Serafine, Serafine, opaki sine, zar ti misliš da ja ne vidim šta ko misli?’ Prepadoh se ja; priđoh mu ruci, klekoh, i sve mu kažem po istini što sam naumio. Oborio ja glavu i čekam šta će biti. Kad ono – ništa. Osmjelim se ja i pogledah onaj sveti obraz, a on vedar; jest da mu se čelo malo mršti, ali usta mu se smiju. Kad to vidjeh, dignem ti se odmah i ja, a on jednako maše glavom.

 – Fra Serafine, – veli blago – dolaze meni odavno glasovi o tebi, i mnogo te braća karaju i optužuju da si svjetovni čovjek i da po svom životu nisi pristao ni za običnog kršćanina a kamoli za fratra i duhovnika, nego više za Turčina. Samo jedno ti priznaju svi: da si bistar i pametan. Ali sad ja vidim da nije tako, čim si kreno da mijenjaš vjeru. Šta će to tebi? I u svojoj sadašnjoj vjeri ti nit postiš nit se kako treba Bogu moliš, pa nećeš ni u novoj. A što se života tiče, i ovako živiš manje-više k’o Turčin. Pa što ćeš se turčiti? Takvih sarhoša i meraklija kao ti ima dosta među Turcima, ima nadasve onaj tvoj Rasimbeg; niko ga preteći ne može. Pa šta ćeš tamo? Ostani ovdje gdje si! Nek se nađe jedan takav i među fratrima.

 I sve mi tako govori i savjetuje me, ne može biti ljepše. Tebi se, kaže, isti račun fata. I ovako nit si Turčin ni pravi fratar, nit možeš biti, pa kad si taki, i kad te zemlja drži i božja milost trpi, bolje ti je ostati napola Turčin među fratrima, nego biti napola fratar među Turcima.

 A ja se sav smekšo i skrušio, pa hoću da mu priđem ruci i da zamolim oproštaj, ali on se brani i vidim nimalo se ne ljuti na mene.

 – Neka, neka, živ bio, živ bio, ne treba!…

 Pa se pridignu malo i kaže mi tiho na uho:

 – Ako ćeš pravo da ti kažem, fra Serafine, ono ta stvar sa vjerama i nije važna ‘vamo u nas, na ovom svijetu, kao što je tamo – u vas, pogotovo u Bosni. Ovdje se, ako ćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i po duši. Po tome mi sudimo – Eto, ja ti rekoh to, jer si i ti bio iskren prema meni, ali ti ne kazuj ovo nikom, jer to ti u Bosni i onako živ čo’jek ne bi vjerovo, a možeš rđavo proći.

 Tu ti se ja probudim, moj Rasimbeže, premro od straha, a kako i nećeš kad živ čo’jek razgovara s pejgamberom. I nisam o tom nikad nikom riječi kazo do tebi večeras.”

Tako ja ispričam rahmetli Rasimbegu priču o svom turčenju, a on se odmah složi sa mnom i samo me udara po ramenu i viče kroz smijeh: “E, jesi Serefija, jesi!…”

…

Ivo Andrić, “Proba”, u: Fratarske priče, Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača, Mostar, 2015.