I ove sam godine mislio zakeljiti na Facebook onaj citat iz Talmuda o tome kako je žena stvorena iz muškarčeva bubrega (ili kojeg li ono već organa) i da je zbog toga muškarac treba čuvati. Onda sam shvatio da je to previše šovinistički i odustao sam od te ideje. Koliko god ona bila sladunjava.

Da, činjenica je da smo svi mi odgojeni promatrati žene i djevojke u nejednakom kontekstu. Odgajani smo i indoktrinirani mentalitetom u kojem su muškarci i dječaci dominantna bića u svakom pogledu; uvjereni smo da su nam žene i djevojke inferiorne; da one nemaju vlastitu prošlost i svoje želje; da je njihova uloga u našem društvu samo proizvoditi djecu i to onu mušku; brinuti se o kući; biti nečiji seksualni trofej; biti asistentica ili tajnica po većinom muškim uredima i da je to ženama velika čast.. Naučeni smo da je naša muškost ukorijenjena u dominaciji i bespoštednoj borbi. I da su žene tu samo privjesak. I naše religije nas također uče da su žene Bogu mile samo kad šute, mole i ne talasaju. Koga briga za jednu Ivanu Orleansku? Nju je ionako trebalo na lomaču. Žensko treba biti bogobojazno i muškobojazno. I treba šutjeti i Bogu (i mušku) se moliti i eto joj raja / dženeta. Uče nas.

I onda dođemo do famoznog Osmog marta kad cvjećarne, restorani, kozmetički saloni i samo za ovu priliku skrpani bendovi zgrću svoj profit.

Dok god postoje muškarci koji ne razumiju da “ne” stvarno znači “ne”, ne postoji razlog za slavlje. Dok god postoje muškarci koji vjeruju da je žena na svom radnom mjestu ili na ulici otvorena meta za nabacivanje šala i neprikladnih komentara, nema vremena za opuštanje. Jeste li svjesne toga?

Ima, naravno, jako puno muškaraca koji žene i djevojke smatraju jednakima po svakoj mogućoj osnovi. I drago mi je što je tako. Živim u uvjerenju da su žene zaista sposobne obnoviti ovaj svijet. Uvjeren sam da bi na svijetu bilo puno manje ratova, međunarodnih sukoba, religijskih ili pak teritorijalnih ratova, kad bi žene bile na čelu nekih institucija. Jer to muškarcima očito ne ide. Ali gdje su te žene?

Cijelo jutro mi iskaču na naslovnici osmomartske želje koje žene nešto kao upućuju sebi i svojima. Ne trebamo ići daleko od Bosne i Hercegovine i lako ćemo vidjeti da su žene na svakodnevnoj bazi potlačene, marginalizirane, zlostavljane u svakom obliku pa čak i ubijane (jučerašnji primjer u Mostaru). Broj ovakvih slučajeva samo raste. A svi šute. Jest. Karanfil ili ruža je stvarno fina gesta. Doručak u krevetu je vjerojatno nešto još finije. Zar ne bi sprječavanje nasilja, zlostavljanja i diskriminacije bio još bolji čin?

Drage žene / majke / kraljice / djevojke i djevojčice, imate specijalan dan i pola vas pojma nema zašto je ovaj dan uopće poseban. Ako vam se sve svede na večerice, pićenca i fancy girls-night-out, promašile ste. Žestoko ste promašile. Ne znam što si umišljate. Ovaj dan nije Dan svih žena, nego samo onih koje se ne boje podići svoj glas i izboriti se same za sebe.

I zato sretan ovaj Dan svima vama koje znate tko su (bile) Clara Zetkin, Rosa Luxemburg i Rosa Parks i koje nastavljate njihovim putem. Vama ostalima želim (samo) ugodno pijanstvo i dobru zabavu. I da dođete sebi.